Josip Pokas na saksofonu

Glazbom i velikim srcem Joza je obilježio jedno petrovaradinsko vrijeme i odrastanje mnogih generacija. Ovo je priča o igrankama, običajima i prijateljstvu, duhu grada i tradiciji koja nastavlja živjeti u sjećanjima 

Postoje ljudi čiji odlazak ne odnese samo jedan život. S njima kao da ode i dio vremena u kojem smo bili mladi, dio ulica kojima smo hodali, dvorana u kojima smo plesali, pjesama koje smo pjevali i običaja za koje smo vjerovali da će trajati zauvijek. Takav je za nas bio Josip Pokas, naš Joza. Njegovim odlaskom ne opraštamo se samo od dugogodišnjeg glazbenika, jednog od predsjednika udruge Jelačić i čovjeka koji je mnogo učinio za kulturni život Petrovaradina. Opraštamo se i od jednog vremena koje danas sve više postoji samo u našim sjećanjima. A kada čovjek zađe u godine, sjećanja imaju čudnu moć. Dovoljna je jedna pjesma, ime ili stara fotografija pa da se odjednom vratiš šezdesetak godina unatrag. I ponovo si klinac.

Kad se za ples pitalo mamu

Vidim dvoranu Frankopan oko 1960. godine. Glazba svira, a mi, golobradi mladići, dolazimo na igranku. Uz zid sjede mame. Ispred njih, u drugom redu, njihove kćeri. Postojao je red. Ako si želio plesati s djevojkom, prvo si morao prići njezinoj majci i pristojno pitati: »Mogu li plesati s...?«. Pa kažeš ime djevojke. A mame su sve gledale. Naročito kada bi zasvirao tango, naš »stiskavac«. Mi klinci motali smo se u blizini i prisluškivali. »On je dobra prilika.« »Ovaj je bogat.« »Ajde, pusti mi kćer, vidiš da te neće!« »Mogao je doći malo bolje obučen, nije baš feš.« Nama je to bilo neizmjerno smiješno. Ali brzo smo shvatili da informacije imaju svoju cijenu. Momke smo ucjenjivali: kupi nam sinalko pa ćemo ti reći što je o tebi rekla njezina mama! Sinalko je za nas tada bio pravo malo bogatstvo: staklena boca, soda i sok od maline. Za jednu bocu dobivao se kompletan izvještaj naše »obavještajne službe«.

Danas bih dao mnogo više od jedne boce sinalka samo da još jednom mogu stati u tu dvoranu, čuti glazbu i slušati te iste mame kako komentiraju momke svojih kćeri. A među onima koji su nam tada svirali bio je i mladi Joza. Saksofon i jedno srce koje nije odustalo.

Polivači na drugi dan Uskrsa

Joza nije ostavio glazbu

Jozin prvi instrument bio je saksofon. Imao je odličnog učitelja, ozbiljno je učio glazbu i bio toliko dobar da su mu predviđali veliku glazbenu budućnost, čak i karijeru u inozemstvu. A onda mu je život, još kao mladom čovjeku, promijenio planove. Otkrivena mu je srčana mana. Ugrađen mu je mehanički srčani zalistak, a saksofon je za njegovo srce postao prevelik napor. Morao ga je ostaviti. Ali Joza nije ostavio glazbu. Ako više nije mogao saksofon, mogao je bubnjeve. A onda je došla i njegova harmonika dugmetara. I svirao je. Godinama. Desetljećima. Mehanički zalistak mogao se čuti kada biste stajali sasvim blizu njega. Mnogi su tada strahovali koliko će poživjeti. A Joza je doživio 88 godina. Možda upravo tu najbolje počinje priča o njemu: život mu je oduzeo instrument za koji se spremao, ali mu nije mogao oduzeti glazbu.

Grožđenbal i polivači

Posebno smo čekali Grožđenbal. U dvorani Frankopan stariji bi razapeli konopac i na njega objesili grozdove. Ako skineš grozd, a »žandar« te ne uhvati – grozd je tvoj. Za nas klince visio je previsoko. Ali ono što nedostaje u visini nadoknadi se dječačkom domišljatošću. Jači bi stavio mršavijeg na ramena. Dok jedini »žandar« gleda na jednu stranu, iza njegovih leđa već nestaje drugi grozd. Danas mislim da su nas ponekad namjerno puštali. Dok smo mi »krali«, glazba je svirala, a momci i djevojke plesali. Provlačili smo se između njih i bili uvjereni da smo nadmudrili cijeli Petrovaradin.

Polivači – tradicija se učila životom. Na drugi dan Uskrsa okupljali su se Joza – Josip Pokas, Beli – Josip Jakobac i Dule – Dušan Kostić i obilazili obitelji koje su imale djevojke za udaju. Bio je to naš stari običaj polivača. Mi mlađi smo ih gledali.

Gledali smo i učili. A onda smo odrasli. I oni su nas prihvatili među sebe. Možda tek danas razumijem koliko je to bilo važno. Nisu nam držali predavanja o tradiciji. Nisu nam govorili da nešto »moramo sačuvati«. Jednostavno su nas poveli sa sobom. Kasnije smo za polivače išli fijakerima od jednog do drugog prijatelja. Na ulazu u dvorište prvo bi krenula pjesma, na rever bi se stavio cvijet, pa se tek onda ulazilo u kuću. Tako se nekada prenosila tradicija. Životom.

Vinkovo po snijegu

Vinkovo je 22. siječnja, a mi smo ga održavali subotom. Do pola deset okupili bismo se kod mostića u Sadovima i krenuli dolmom uz Rokov potok, pa dalje prema Dunavu, bari Šveb i Vajsovoj rupi. Tih godina gotovo uvijek smo gazili snijeg. Bara je često bila zaleđena, a mi smo po ledu izvodili gluposti koje danas nitko od nas ne bi preporučio svojim unucima.

Skupljali smo granje, ložili vatru i na drvenim ražnjevima pekli slaninu i kobasice. A onda fotografija. Glazbenici stave instrumente ispred sebe, ostale poredam uz obvezno gunđanje uvijek istih pojedinaca i ostane zabilježen trenutak za koji tada nismo znali koliko će nam jednoga dana biti dragocjen. Rakija je među starijima išla iz boce od usta do usta.

Mi smo imali petnaest, šesnaest, sedamnaest godina. Nama nisu dali alkohol. Pili smo vodu i sinalko. Tek kada smo prešli osamnaestu, dobili smo malo rakije i vina. Pazili su na nas. Na sebe baš i nisu. Kada bi slanina i kobasice bile pečene, čitala se stara petrovaradinska vinogradarska zakletva s kraja XIX. stoljeća, u čijem je sastavljanju sudjelovao i moj predak. Zasadili bismo vinovu lozu i zalili je mladim vinom. Onaj tko je prvi put došao nije znao što ga čeka. Malo jede, malo gucne, pa opet jede i gucne, sve dok mu noge ne otkažu poslušnost. Za takve su bila spremna dvojica jačih. Dva kilometra do kuće znala su tada biti veoma duga. Obično bi nas već uhvatio mrak. Ali nikada nismo bili sami. Bila je tu glazba. Bio je tu Joza.

Blagdan sv. Alojzija, muzičari koji su svirali u bašti crkve svetog Roka u Petrovaradinu

Martinje

Martinje u Petrovaradinu nije moglo proći bez Joze, Belog, Jerka, Štefike, Duje, Vlatka i drugih prijatelja. Ali danas shvaćam da izraz »naši glazbenici« možda i nije sasvim točan. Mi zapravo nismo imali glazbenike. Imali smo prijatelje koji su znali svirati. Nije se pitalo: »Koliko košta da dođete svirati?«. Svi smo bili jedno društvo. Žene su spremale hranu, stolnjake, tanjure, pribor, salvete i čaše. Muškarci su donosili piće, stolove i stolice i uređivali prostor. A Joza i njegovi prijatelji donosili su instrumente. I sebe. To je bilo dovoljno. I nije tako bilo samo za Martinje. Poslije crkvenog kirvaja moja majka bi pozvala glazbenike i prijatelje kući na piće i pogačice. Na rođendanima, imendanima i sasvim običnim druženjima vrijedilo je isto pravilo. Čak ni mjesto nije bilo presudno. Godinama se naše društvo subotom sastajalo na Oficircu, uz Dunav. Netko donese roštilj, netko riblju čorbu ili paprikaš, drugi salatu, kruh, piće ili kolače. Svatko svoju stolicu i stol. Jedan nešto skuha, drugi postavi, treći pospremi. A ako su tu Joza i njegovi prijatelji, tu su i instrumenti. Nitko nije bio gost. Svi smo bili domaćini. Možda je baš zato sve izgledalo tako jednostavno. A danas nam toliko nedostaje. PATOKA i neki novi klinci Joza, Beli i Dule osnovali su orkestar kojem su dali ime PATOKA. Kasnije su im se pridružili Jerko na begešu, Vlatko na prim tamburici, Štefika na gitari i Duja na prim gitari. Godine su prolazile, društvo se mijenjalo i prorjeđivalo. Ali pjesma nije prestala. Kada je Joza prihvatio dužnost predsjednika udruge Jelačić, osnovao je glazbenu i literarnu sekciju. Kroz glazbenu sekciju prošlo je mnogo momaka. Jedni bi odrasli, osnovali obitelji i otišli svojim putem, ali njihova mjesta zauzimali su drugi. Opet neki novi klinci. Kao nekada mi.

Udruga Jelačić

Iz toga je izrastao današnji ustaljeni i kvalitetni tamburaški orkestar Jelačić.

Joza je znao da Petrovaradin ne živi samo kroz glazbu. Uz veliku pomoć Miroslava Cakića organizirao je 41 književnu večer na kojoj su svoje pjesme čitali članovi i prijatelji Udruge, ali i književni amateri koji su predstavljali rukopise i knjige. Godine su na kraju učinile svoje. Joza se polako povukao iz društvenog života. A gdje ćemo mi sada? I godine su stigle i nas. Ponekad se pitam gdje bismo danas mogli ponoviti makar jedno od tih druženja. Naše dvorane više nema. Frankopan, sa svojom binom i kuglanom, srušen je. Na njegovu je mjestu niknula zgrada. Prostor nekadašnjeg Partizana, bivšeg Sokolskog doma, s binom i malom dvoranom, više nam nije na raspolaganju. Petrovaradin danas nema odgovarajući prostor kakav drugi dijelovi Novog Sada imaju u svojim kulturnim stanicama. Naši tamburaši donedavno su vježbali u vjeronaučnoj dvorani crkve Uzvišenja svetog Križa. Zbor vježba uz orgulje zahvaljujući privatnom donatoru. A onda čovjek uzme neku staru fotografiju. Na njoj Joza. Beli. Dule. Jerko. Štefika. Vlatko. Instrumenti. Prijatelji oko njih. Netko se smije. Netko je baš okrenuo glavu. Netko sigurno gunđa što opet mora stati tamo gdje sam ga rasporedio. I odjednom više nisam star čovjek koji gleda požutjelu fotografiju. Ponovo imam šesnaest godina. Gazimo snijeg prema Vajsovoj rupi. Čujem pucketanje vatre. Miriše slanina s drvenog ražnja. Negdje kruži boca koju nama klincima još ne daju. Mi pijemo sinalko. I Joza svira.

Počivaj u miru, Jozo. Dok bude pjesme i dok bude nas koji se sjećamo – bit će i tebe u Petrovaradinu.

Zlatko Gegenbauer