Urbano tkivo Kikinde čine tri groblja. Osnovni dojam posjetitelja i zaljubljenika u slojevitu grobljansku arhitektonsku i duhovnu kulturu jeste dodir duha vremena s kraja XIX. i početka XX. stoljeća koji je na dva od njih zadovoljavajuće očuvan. To se odnosi na gotovo sve elemente i »mobilijar« koji su katolička groblja tada imala. Kikinđanka, nekadašnja dugogodišnja knjižničarka i lokalna kroničarka Márta István napisala je monografiju Ovde počivaju u večnom miru: groblja u Kikindi / Itt nyugszanak örök békében: Nagykikindai temetők (Arhiv Vojvodine i Narodna knjižnica Jovan Popović, 2023.). Ona je poslužila i za produbljivanje te dopunu istraživanja čiji je rezultat ovaj tekst.
Mokrinsko groblje
O Mokrinskom groblju, na sjeveroistočnom rubu grada, postoje podaci za razdoblje od 1761. godine. Glavni stari put do njega, popločan cigalama, vodi do velike kapije od kovanog željeza i stubova zidanih 1889. godine. Do osamdesetih godina XX. stoljeća ovdje je bio jedini ulaz u groblje. Staza ga dijeli na dva dijela. Lijevo od ulaza je jedan od nekadašnjih glavnih elemenata grobalja – domareva kuća iz XIX. stoljeća. Od kapije desno, između ograde od kovanog željeza, ugrađeno je zidano zvonište sa »zvonom za duše«, koje se oglašava(lo) prilikom pokopa, a koje su, u čast sv. Gabrijela arkanđela, dali izliti rimokatolički vjernici tadašnje Velike Kikinde. Izrađeno je u Zagrebu 1925. godine.
Na Mokrinskom groblju nalaze se dvije kapele iz XIX. stoljeća. Kapela posvećena Žalosnoj Gospi, kod glavnog ulaza, sagrađena je 1880. godine od strane »velikog dobrotvora Crkve« Floriana Gartlgrubera, potomka bravara Antona, nastanjenog u Velikoj Kikindi 1778. godine. Do 2003. godine je bila u lošem stanju, no tada ju je lokalna župa sv. Franje Asiškoga umješno izvana i iznutra obnovila. U grobnici ispod kapele, osim članova obitelji Gartlgruber, počiva i Čeh Jozef Pavliček, jedan od najvećih kikindskih graditeljskih majstora s kraja XIX. stoljeća.
Veleposjedničke porodice Draxler i Büchelbauer su, također 1880. godine, u središtu groblja izgradile svoju kapelu posvećenu sv. Josipu. Ispred ulaza u kapelu postavljeno je raspelo. Sam plato se danas nalazi ispod novoizgrađene nadstrešnice. Razlog njezine izgradnje je taj što se kapela aktivno koristi za izlaganje posmrtnih ostataka pokojnika i sprovodne obrede. Mokrinsko groblje sadrži i kalvariju i križni put, koje je dala podići Rozalia Gartlgruber 1886. godine, no red i broj postaja narušeni su pomalo kaotičnim uređenjem grobljanskih staza i istim takvim rasporedima formiranja grobnih mjesta. Kalvarija se završava trima gvozdenim raspelima pokraj zida kapele porodice Gartlgruber.
»U groblju se mogu naći kameni nadgrobni spomenici stari 150-200 godina. Grobna arhitektura iz prošlosti, iz našeg vremena, ili samo jednostavni grobovi, odražavaju duhovno i materijalno bogatstvo nekadašnjeg grada, ili pustoš sadašnje Kikinde«, piše autorica István. Ipak, jasno se raspoznaju grobovi svećenika, zajednička grobnica redovnica, sestara Naše Gospe, kao i grobnice-kripte brojnih viđenijih katolika, najviše Mađara. Na samom su groblju, pak, osim grobnica pripadnika najbrojnijeg katoličkog naroda u Kikindi, i pojedini grobovi Hrvata, Slovenaca te Nijemaca. Katolički dio Mokrinskog groblja staza odvaja od pravoslavnoga dijela, kao i od Novog mokrinskog (najvećeg kikindskog) groblja, konfesionalno mješovitoga.
Groblje na Vašarištu
Na sasvim suprotnom, jugozapadnom rubu Kikinde, nalazi se groblje na Vašarištu. Nekoliko obilježja ovoga groblja i njegove bliže okolice nose ime sv. Josipa, čuvenog zaštitnika sretne i mirne smrti. Na samom groblju to je grobljanska kapela, a s druge strane Ulice Stevana Sinđelića, naspram ulaza u katolički dio Vašariškog groblja, nalazi se napuštena vikarijska kapela i duhovni centar istog naziva, sagrađeni na mjestu nekadašnje grobareve kuće.
Na ulazu u katolički dio Vašariškog groblja sazidan je zvonik sličan onome na Mokrinskom groblju, a na zvonu koje su »u slavu svetog Rafaela arkanđela posvetili Nicholaus i Magdalena Dippong, rođ. Roth«, navedeno je da je izliveno kod Berndorfa u Zagrebu 1925. Kapela sv. Josipa, koja se nalazi blizu ulaza u katoličko groblje, zadužbina je obitelji lokalnog proizvođača opeke Josefa Dipponga. Izgrađena je 1925. godine od vjerojatno najljepših opeka proizvedenih od banatskog prapora. Iznad ulaza bilo je mjesto mramorne ploče s njemačkim natpisom imena članova njegove obitelji (belgijskog podrijetla), koji su tu pokopani. Ploča je oštećena i čuva se u kapeli. Krov i kapa tornja pokriveni su crijepom izrađenim od »Zsolnay« keramike, a na površini krovišta je kombinacijom boje crijepova napisana godina izgradnje. Nakon što su potomci Dipponga nakon Drugog svjetskog rata napustili Jugoslaviju, kapela je prešla u vlasništvo lokalne župe i aktivno se koristi za ispraćaje pokojnika.
Osim navedena dva, u Kikindi su se pokojnici katolici, mahom Nijemci, pokapali i na Željezničkom groblju, na kojem je izgrađena memorijalna kosturnica, u spomen tamošnjih pokojnika, među kojima su i oni nasilno ubijeni. Za pokapanje se ovo groblje više ne koristi.
Grobnice Hrvata u Kikindi
Grobovi u kojima su sahranjeni malobrojni Hrvati koji su živjeli u Kikindi mogu se pronaći na sva tri groblja. Tu su pokopani članovi obitelji: Barbarić, Bartolić, Bujak, Dorčić, Frković, Jalšić, Jeličić, Jelšovec, Kambić, Klačak, Lovrenski, Penov, Petrović, Romić, Skoko, Šćepić, Vlajnić čije se podrijetlo može prepoznati. Broj pokopanih Hrvata koji su živjeli u Kikindi se, ipak, ne može dokučiti samo na ovaj način. Svi popisi Austro-Ugarske Monarhije od 1880. do 1910. registriraju postojanje malog broja osoba koje govore hrvatski u gradu Kikindi, a isto tako i prvi popis za vrijeme Kraljevine SHS, 1919., kada su se Hrvati ustalili na petom mjestu po brojnosti, iza Srba, Nijemaca, Mađara i Židova. U drugoj polovici XX. stoljeća udio u stanovništvu im se približava jednom postotku, a najviše ih je bilo 1961. – 304 osobe. U tom su razdoblju bili četvrti po brojnosti izjašnjeni narod u gradu. U tekućem stoljeću taj je broj daleko manji, a po posljednjem popisu Hrvatima se izjasnilo 93 Kikinđana.
Katolička župa iskazuje otvorenost za malobrojne vjernike podrijetlom Hrvate koji žive u Kikindi. »Nekoliko obitelji Hrvata iz Kikinde aktivnije je povezano sa župom. Svake prve subote održavamo dvojezičnu svetu misu (hrvatski/mađarski), na kojoj se, uz mađarske vjernike, obično pojavi tri do deset hrvatskih. Na drugi dan velikih crkvenih svetkovina slavimo svetu misu na hrvatskom jeziku, na kojoj također sudjeluje otprilike isti broj hrvatskih vjernika«, kaže preč. László Bőviz, kikindski župnik.
Marko Tucakov
