Arhiv tekstova

Nanio me ovih dana put u Baju, tu blizu, s one strane granice s Mađarskom, nekih pedesetak kilometara od Sombora. A u središtu Baje trg, na trgu  spomenik Svetom Trojstvu. Sjetilo me je to na stare fotografije  somborskog trga na kojima je takav isti spomenik Svetom Trojstvu. I eto ideje za jedan tekst o tome što smo nekada bili i što smo u međuvremenu postali, a sve kroz priču o jednom spomeniku.

 

Zahvala Somboraca

 

Početak je u XVIII. stoljeću kada je Sombor već bio mjesto u kome su se poslije odlaska Turaka naselili Hrvati, Srbi i Nijemci. Početkom dvadesetih godina XVII. stoljeća doseljavaju se obitelji iz Dalmacije, Like i Bosne. Tursko se stanovništvo iselilo iz Sombora 1687. godine. U isto je vrijeme doseljen novi val bunjevačkih Hrvata. Nakon tri godine u velikoj seobi Srba doseljen je veliki broj Srba s Kosova, iz Raške, Šumadije, Podrinja, Hercegovine i Bosne. Godine 1744. godine u Sombor i njegovu okolinu pristižu prvi doseljenici iz Austrije, Češke i Šlezije, a zatim između 1764. i 1767. godine i 1770. godine u novim kolonizacijama. Bilo je to vrijeme kada su harale brojne epidemije kuge, koje su bukvalno kosile pučanstvo. Takve velike epidemije Sombor su zadesile 1738., 1739. i 1774. godine. Umirale su stotine ljudi, a da bi se brže pokapali podignuta su četiri groblja na četiri strane. Mnogi su tih godina napustili Sombor i otišli prema Baču. Oni koji su preživjeli strašne godine kada je smrt bila svakodnevica odlučili su podignuti spomenik u znak sjećanja na velike epidemije koje su poharale grad. Nije se pitalo za naciju i vjeru, ideja je bila ista – zahvaliti na tome što je pošast prošla. I tako su po ugledu na susjednu Baju, koja je spomenik Svetom Trojstvu podigla 1750. godine, također  u znak sjećanja na veliku epidemiju kolere, spomenik Svetom Trojstvu podigli i Somborci. Bio je to prvi spomenik u Somboru. 

Slijedile su zatim godine napretka Sombora. Kada je 1786. godine Sombor postao sjedište Bačko-bodroške županije doseljavaju se najviše Mađari i Nijemci, a manje Židovi, Slovaci, Grci, Cincari, Bugari i Romi. Grad je 1852. godine imao više stanovnika nego tadašnji Beograd, Novi Sad, Osijek ili Zagreb. Za tadašnje Somborce bilo je sasvim normalno da osim svog materinjeg jezika govore i jezike svojih susjeda, da se uzajamno poštuju i pomažu. 

 

Rušenje poslije 173 godine

 

Mijenjale su se države i političke prilike, a spomenici u Somboru podizani su i rušeni. Tako je spomenik Jošefu Švajdlu, podignut 1905. godine uklonjen već 30-ih godina prošlog stoljeća, spomenik Ferencu Rakociju postavljen je 1912. godine, ali je u prvoj polovici XX. stoljeća također uklonjen. Kratko je u centru bio i spomenik kralju Aleksandru, podignut je 1940, a već godinu dana kasnije uklonjen. Samo spomenik Svetom Trojstvu nije nikome smetao. Kome bi i zašto smetao? To su pitanje vjerojatno mnogi postavljali i tih poratnih 40-ih godina prošlog stoljeća, kada je na red za rušenje došao i spomenik Svetom Trojstvu. Stajao je na središnjem gradskom trgu 173 godine na ponos Somboraca, sve do 1947. godine. Da ironija bude veća, nigdje nije pronađen službeni zahtjev za njegovo rušenje, niti se svjedoci tih poratnih događanja sjećaju da je bilo takve naredbe. Ali je zato bilo onih koji su htjeli pokazati i dokazati svoju lojalnost novoj ideologiji i novim ideolozima i požurili srušiti spomenik Svetom Trojstvu. Nisu oni ni znali, ili nisu htjeli zanti i čuti, ni tko je ni zašto podigao taj spomenik. Nije ih bilo ni briga, važno je bilo samo što prije ga srušiti. Oštećeni dijelovi spomenika nekoliko su godina stajali u podrumu Gradske kuće, jesu li i dalje tamo ili su negdje preneseni ili uništeni, nitko ne zna. Postolje je odneseno na Veliko katoličko groblje. Vjernici su godinama tamo odlazili i molili se na blagdan Svetog Trojstva, ali šezdesetih godina prošlog stoljeća i postolje je uništeno. Bilo je posljednjih godina inicijativa za obnavljanje spomenika, ali su i te inicijative utihnule, potisnule su ih neke druge (ne)važnije stvari. Ukoliko jednog dana dođe vrijeme da se u centar vrati jedno od obilježja Sombora, može se iskoristiti identični očuvani spomenik u Baji i po njegovoj kopiji napraviti spomenik Svetom Trojstvu u Somboru.

Spomenik Svetom Trojstvu podigli su zahvalni Somborci davne 1774. godine, a 173 godine kasnije nije ga srušio nitko drugi do isti ti Somborci. Potomci istih onih građana koji su desetljećima uzdizali Sombor, koji su barem trebali znati što su vrijednosti ovog grada. Isti ti u rušilačkom pohodu uništili su jedno od obilježja somborskog zajedništva. Znaju se njihova imena i danas u Somboru, ali zarad njihovih potomaka nećemo ih spominjati. Dovoljno je reći kako je većina njih imala tragičnu sudbinu. I još jedan paradoks u cijeloj ovoj priči. Ne samo da je spomenik srušen iako službene naredbe o tome nije bilo, ne samo da su ga srušili sami Somborci, već  je u susjednoj Baji, zemlji koja je desetljećima bila iza, kako smo govorili, »željezne zavjese«, spomenik ostao netaknut. Tamo je izgleda bilo više razuma nego kod nas.