Izraz »grana« za božićno drvce (i danas još katkada zadržan u govoru) nije slučajan: u pojedine domove nekada se za Božić unosila odsječena grana, oblagala i ukrašavala, te je sav taj blagdanski sjaj kojim je odisala i krasila dom bio proizvod kreativnosti i ručne izvedbe ukućana. No, danas je mnogo manje onih koji se sjećaju kako se maštalo nad drvcem i danima se pripremali ukrasi, jer se način ukrašavanja božićnih borova počeo mijenjati šezdesetih godina prošloga stoljeća, kada su se na tržištu pojavile božićne lampice, staklene kugle raznih oblika i potisnule tradicionalne ukrase kao što su jabuke, orasi, medenjaci i ukrasi od papira. Kako su nekada izgledali anđeli i drugi ukrasi pravljeni od papira, čime su još borovi ukrašavani, kao i sačuvane fotografije obitelji okupljenih oko božićnih borova iz prošlih vremena – prikazano je na tek otvorenoj izložbi u suvenirnici u prizemlju Gradske kuće, u organizaciji Gradskog muzeja iz Subotice. Autorica izložbe je etnologinja dr. Judit Raffai, u suradnji s Valériom Sebők, primijenjenom umjetnicom koja je za ovu priliku izradila kopije starih papirnatih anđela i janjaca. Suradnika u pripremi izložbe je još puno, jer se priča o božićnom drvcetu kroz vrijeme temelji na sačuvanim zapisima, a pogotovu sjećanjima sudionika u ovom pozamašnom istraživanju. »Ovo je prvi korak – ova je tema toliko opsežna i zanimljiva da bi valjalo prirediti ‘veliku’ izložbu«, rekla je autorica izložbe.
Djeci na radost
Običaj postavljanja bož-ićnog bora razvio se u Njemačkoj, a odatle je dospio u Austro-Ugarsku Monarhiju, i to prvo na teritorij Austrije – bilježi autorica izložbe, dodajući kako se u literaturi o ovoj temi iz prošlosti naglašava utjecaj dječjih institucija (vrtića, škola, sirotišta, dječjih bolnica) u širenju običaja. U Subotici su ovaj primjer slijedile jaslice Lajosa Völgyija, u kojima je 1859. godine prvi put organizirana proslava božićnog bora u obdaništu IV. kvarta. O ovim svojim aktivnostima on piše u svojoj knjizi koja je doživjela dva izdanja (1898. i 1908.), pod nazivom »Proslava božićnog bora u osnovnoj školi, obdaništu i obitelji«, kao i u svom djelu pod nazivom »Povijest i razvoj obdaništa u slobodnom kraljevskom gradu Subotici između 1839. i 1896. godine«.
»Völgyi u svojim djelima točno opisuje tijek božićne svečanosti, s posebnim osvrtom na ukrase na božićnom boru. U to su se vrijeme u subotičkim obdaništima borovi ukrašavali prvenstveno djeci namijenjenim darovima«, kaže dr. Judit Raffai, navodeći kako autor preporučuje dječje darove za bor poput košarica od kartona u boji, u kojima se nalazi jedan »pozlaćen orah«, dvije smokve, malo janje ili ptičica od šećera i sl. Proslava božićnog bora je od 1860. do 1896. godine održavana istovremeno u svim dječjim ustanovama, i svako dijete, bez obzira na vjersku pripadnost, sudjelovalo je na njoj, a prisutni su bili i njihovi roditelji. Svi su bili unaprijed obaviješteni putem crvenih pozivnica koje je tiskala gradska uprava. Völgyi u svom djelu o radu subotičkih obdaništa ističe kontinuitet proslave božićnog bora, kao jedine proslave koja je dugo opstala. Nije poznat točan datum njenog prestanka.
Prema podacima koje je istraživala dr. Raffai, običaj proslave božićnog bora, koji je desetljećima održavao Völgyi, vremenski se poklapa s odomaćenjem ovog običaja na ovim prostorima.
»Pretpostavljamo kako su svečanosti koje je on priredio imale utjecaja na to da postavljanje božićnih borova u to vrijeme u građanskim obiteljima postane opće prihvaćena pojava. U posljednjim desetljećima 19. stoljeća i lokalni tisak povremeno spominje ovaj običaj. Primjerice, 1897. godine se obavještava javnost da dobrotvorno društvo ‘Bijeli križ’ 19. prosinca popodne u velikoj sali hotela ‘Pešta’ priređuje proslavu božićnog bora za pomoć djeci. U Subotici i okolnim mjestima se u drugoj četvrtini 20. stoljeća već u svim slojevima katoličkog društva uveo običaj postavljanja bora ili zelene grane. Izbor bora, odnosno grane, i način ukrašavanja ovisio je o društvenom i materijanom stanju obitelji. Tako su bor, njegova veličina i korišteni ukrasi, bili i statusni simbol.«
Mašta i tradicija
U literaturi koja se bavi običajima postavljanja božićnog bora u Bačkoj u nekoliko se navrata naglašava raznovrsnost okićenih grana u razdoblju prije običaja postavljanja bora. Ovo je bilo karakteristično i za sela u okolici Subotice. U seoskim obiteljima je tridesetih godina XX. stoljeća još uvijek umjesto bora bio rasprostranjen običaj kićenja božićne grane, do koje se lakše dolazilo. U Tavankutu se i danas sjećaju grana siromašnih napravljenih od sirka (u selima spominju i druge vrste biljaka), koje bi obložili papirom i ukrasili orasima i ukrasima od tijesta i papira. U Žedniku bi odrezali granu višnje ili trešnje, obložili je zelenim krep papirom i na nju zakvačili ukrase od beskvasnog tijesta i krep papira (ptičice i anđele).
Tridesetih godina su se već široko upotrebljavale staklene kugle, bomboni, vilina kosica, prskalice i svijeće. Božićni borovi kićeni po narodnoj tradiciji bili su raznovrsniji po pitanju papirnih ukrasa, voća i kolača (medenjaka) koji su stavljani na njega. Kod kuće su izrađivani i ukrasi od papira: u Žedniku ptičice od papira; u Tavankutu anđeli od papira; u Subotici, Radanovcu i Ludašu košarice od papira. Glavu janjaca pravili su od gline, tijela od kukuruzovine, a noge od drvenih štapića.
Uporaba božićne grane umjesto bora je do II. svjetskog rata izašla iz mode. U ratnim godinama, kada se teško dolazilo do borova, kao i u prvim desetljećima socijalizma, postavljanje božićnih grana ipak nije ponovno zaživjelo. Ljudi su željeli bor...
Upućeni kažu kako se u posljednje vrijeme vraća običaj izrade anđela od papira i janjaca.
