Arhiv tekstova

Po plesnoj strukturi najarhaičniji bunjevački ples je svakako Gajdaško kolo, ali rijetke su prilike kada se ono može čuti u izvođenju gajdi, kako se nekada izvorno isključivo izvodilo. Budući da na našem području trenutačno nema svirača gajdi, u okviru Seminara bunjevačkog stvaralaštva u Tavankutu održana je gajdaška radionica, ne bi li tako netko od mlađih izvođača tradicijske glazbe zavolio i naučio svirati na tom instrumentu. Radionicu je držao etnomuzikolog Edi Tajm, koji je završio studij u Beogradu s temom master rada Muzički identiteti Hrvata u Srijemskoj Mitrovici.

 

Gajdaški kampovi i seminari 

 

Edi Tajm priča kako je upisao etnomuzikologiju očekujući da će tijekom studija naučiti svirati neke tradicijske instrumente i da će svakako imati više prakse na takvim instrumentima, međutim osim folklora i narodnog pjevanja, glazbeni su se tradicijski  instrumenti izučavali samo teoretski. »Budući da sam završio srednju glazbenu školu na klarinetu, i puhački instrumenti su mi prilično bliski, bilo je sasvim logično da nastavim svirati neki puhački instrument. Stoga sam se opredijelio za razne tradicijske puhačke instrumente: gajde, kaval, okarinu, frule, nedavno sam nabavio i jermenski duduk. Kada je riječ o učenju sviranja gajdi, mogu reći kako sam samouk, premda to i nije najbolji izraz, jer sam glazbeno obrazovan, teoretski sam znao sve o gajdama, te sam tako sam istraživao u tom praktičnom dijelu.«

Postoji nekoliko vrsta gajdi na ovim prostorima: najviše rasprostranjene u Vojvodini i u dijelu Slavonije su troglasne banatske gajde, a sličan tip postoji i u Svrljigu, kod Niša. Drugi tip su dvoglasne gajde kakvih ima jugoistok Srbije i koje su ranije bile mnogo više zastupljene u cijeloj Srbiji. Kada je pak riječ o gajdašima, procjene su da ih aktivnih ima oko desetak. »U Sivcu, blizu Subotice, postoji majstor Maksim Mudrinić, koji se bavi izradom gajdi i organizira škole i seminare sviranja. Kroz te njegove škole prošlo je 30-ak ljudi koji su učili svirati na banatskim gajdama, ali koliko je od njih aktivnih teško je procijeniti. Primjerice, prije mjesec dana imali samo organiziran gajdaški kamp u Sivcu i posljednjeg dana kampa došli su aktivni gajdaši pokazati što znaju i odsvirati neke numere. Tada nas je bilo desetak iz cijele Vojvodine.«

 

Jedno od najraširenijih glazbala

 

Kada je riječ o povijesti i rasprostanjenosti ovog instrumenta, manje je poznato kako cijela Europa ima neki svoj tip gajdi. »Naravno, svima su poznate škotske gajde. Osobno sam više okrenut Bugarima i njihov stil mi se sviđa. Bugari, primjerice, imaju škole za tradicionalne instrumente, od osnovnih, preko srednjih, do fakulteta, a kod nas je tek sada počelo fakultetsko izučavanje tradicionalnih instrumenata. Srce tog instrumenta je pisak, a među njima postoje dvije skupine: piskovi koji su klarinetskog tipa i koji su rasprostranjeni na ovim prostorima, dok se zapadnije, od Njemačke, Italije pa prema zapadu, koriste piskovi tipa oboe, odnosno s dvostrukim jezičkom, što daje automatski i drugačiju boju tona. Razlika je ogromna između škotskih i naših gajdi u zvuku, imaju veće mogućnosti, na njima se može izvesti više melodija i nisu toliko ograničene kao banatske gajde. Međutim, Bugari i Makedonci na svojim dvoglasnim gajdama također imaju prilično veće mogućnosti i veći raspon tonova, čak više od oktave, imaju polustupnjeve, imaju tzv. grifove za dobivanje polutonova. U Bugarskoj postoji i orkestar gajdaša, što je najveći skup gajdaša u ovom dijelu svijeta«, kaže Edi Tajm.

Banatske su gajde u glazbenom smislu dosta ograničene jer imaju samo šest tonova, dakle niti cijelu skalu i na njima se mogu svirati samo durske melodije. Od repertoara izvode se kola, mogu biti pratnja pjevačima, a ukoliko ima laktaču, gajdaš može istodobno pjevati dok svira. »Najlakše je učiti svirati ih po sluhu, premda postoje etnomuzikološki zapisi, međutim teško se pomoću njih može naučiti, budući da su komplicirani. Naravno, ovisno o potrebi rada etnomuzikologa ti zapisi mogu biti jednostavniji, ali mogu biti puno i složeniji - toliko je nota, ukrasnih zapisa da se ne vidi kostur i melodija koju treba odsvirati. Kod nas postoje etnomuzikološki smjerovi u osnovnim i srednjim glazbenim školama u Subotici, Somboru i u Kraljevu, na kojima postoje predmeti na kojima se i praktično izučavaju tradicijski instrumenti«, kaže Edi Tajm, te dodaje kako će na početku učenja sviranja na gajdama izvođaču trebati puno vježbe i kondicije kojima se postiže osjećaj pritiska koji moraju imati lijeva ili desna ruka na sam meh kako bi kontrolirali jačinu i intonaciju.