Arhiv tekstova

»Prva filmska predstava je uvijek bila naša«, započinje priču Balázs Rózs o svom poslu kinooperatora u kojem je od 1958., kao pripadnik prve generacije školovane za ovo zanimanje, proveo 40 godina. Filmovi su u to vrijeme stizali na pet do osam koluta filmske vrpce i kinooperatori su morali svaki pogledati prije projekcije i provjeriti da nije oštećen ili da redoslijed rolni nije pomiješan, što se također ponekada znalo desiti.

Poput filmova na starim filmskim vrpcama, koji su danas uglavnom stvar povijesti, i posao ondašnjih kinooperatora danas se još može vidjeti na starim filmovima: kako se u kinooperatorskoj kabini kolut filma ulaže u projektor, namješta objektiv projekcijske kamere, podešava jačina tona i oštrina slike, gase se svjetla u dvorani i počinje projekcija uz stalni zvuk rada projektora. 

 

Filmovi su stizali jako brzo

 

»Prvih šest, sedam godina kad sam počeo raditi kinoaparatura se sastojala od dva projektora i uvijek su morala raditi dva kinooperatora, jedan je pripremao film, šnirao ga u drugom projektoru. Imali smo strujne ispravljivače koje smo morali kontrolirati jer je znalo doći do pada napona. Stoga školovanje za kinooperatora nije bilo lagano, trajalo je tri godine i trebao sam polagati stručne ispite iz poznavanja filma, tona, tehnike, svjetla«, objašnjava Balázs Rózs, te dodaje kako je u to vrijeme bilo malo na taj način školovanih kinooperatora. Najčešće se poslije završenog elektro smjera pohađao tečaj dva, tri mjeseca, te tako stjecao zanat. Balázs Rózs je i sam podučavao kasnije generacije kinooperatora, te kaže da su učenici voljeli raditi s njim.

Bilo je to vrijeme kada su se još uvijek u kinima prikazivali filmovi na nitratnim vrpcama na kojima je nastala čitava svjetska kinematografija sve do 50-tih godina 20. stoljeća. Budući da su ove vrpce bile samozapaljive, od kinooperatora se, osim tehničkog znanja i snalažljivosti, očekivala i velika pozornost i brzo reagiranje na iznenadne situacije. Unatoč toj samozapaljivoj osobini, filmove na nitratnim vrpcama filmski zaljubljenici i danas cijene zbog osobite ljepote slike, različite od one koja se postiže novim tehnologijama.  

U Suboticu su jedno vrijeme filmovi stizali jako brzo, odmah poslije prikazivanja u Beogradu slijedile su i subotičke projekcije. Filmovi su se kupovali od distributera u Zagrebu, Beogradu, Sarajevu, prisjeća se Balázs Rózs, a postojali su i sajmovi filmova na kojima su kupovani, te se obično tri mjeseca unaprijed točno znalo koji film će se kada i u kojem kinu prikazivati i s koliko predstava. Šezdesete godine bile su najplodnije razdoblje za kino i kinopredstave. »Vladalo je veliko zanimanje za gledanje filmova, tjedno sam prikazivao dva-tri nova filma, jako dobro je išlo. Imali smo dosta prihoda ali su nam plaće ipak bile jako male, jer smo sve ulagali u obnavljanje opreme i modernizaciju kinoaparature. Lijepo su nam izgledala kina Lifka i Jadran, pa i Zvezda i Radnički«, kaže Balázs Rózs, koji je u Lifki jedno vrijeme bio i poslovođa.

 

Zabava za cijelu obitelj

 

Filmska umjetnost imala je svoju znatiželjnu publiku i po okolnim selima, gdje su bila organizirana tzv. terenska kina. Zahvaljujući rasklopivim istočnonjemačkim projektorima koji su se mogli montirati na licu mjesta, filmske projekcije redovito su organizirane na Šupljaku, Radanovcu, Makovoj Sedmici, Hajdukovu, Bačkim Vinogradima, Paliću, Starom i Novom Žedniku, Đurđinu, Kelebiji. »U ono vrijeme je prikazivanje filmova bilo rentabilno. Ulaznice nisu bile skupe, u vrijednosti, recimo, jednog piva, ali bilo je toliko publike da se isplatilo ići primjerice na Makovu Sedmicu. Ljudi su stajali u redu i čekali me da dođem, možete misliti. Šezdesetih godina je pred Jadranom ponekada bio red dug sto metara, a u 16 sati već nismo imali karata za sljedeću projekciju. Jako dobro su se prodavale i karte u pretprodaji, koje su bile čak i malo skuplje. Sjećam se da su tapkaroši pred Jadranom živjeli od preprodaje karata, uopće nisu nigdje radili nego preprodaju 10-15 karata i od toga žive«, priča Balázs Rózs. 

Odlazak u kino bio je provod za cijelu obitelj, bilo je onih koji su svake nedjelje lijepo obučeni dolazili s djecom pogledati film. »Krajem 60-tih godina u Lifki smo otvorili ljetno kino i počeli na otvorenom prikazivati nove moderne filmove u tehnici cinemascop. Uživali smo, to je sasvim drugačije izgledalo na novom, dvostruko većem platnu, kao da se sve pred vama uživo događa«, sjeća se Balázs Rózs. 

On je od prije šest godina u mirovini, ali i danas voli pogledati film u kinu. Redoviti je gost na palićkom Filmskom festivalu, na kojemu je, inače, prve tri godine radio kao kinooperator. Kaže kako je šteta što je danas sve propalo, te smatra da bi se s vraćanjem publike možda moglo pokušati u kinu na otvorenom.