Arhiv tekstova

Subotička je regija od davnina poznata po dobrim konjima i tradiciji njihovog odgajanja koja se u mnogim obiteljima prenosi s koljena na koljeno. Osobito kada su posrijedi glasoviti kasači, koji svoje vozače u sulkama redovito proslavljaju na brojnim hipodromima u zemlji i inozemstvu. Vrijeme je tradicionalne utrke Dužijanca na kojoj se redovito pojavljuju i natječu najbolji od najboljih, a Branislav Mukić zasigurno je jedan od njih. Niska brojnih uspjeha koja ga prati tijekom vozačke karijere iz godine u godinu je sve bogatija, a ljubav prema konjima i njihovom uzgoju njegovo je životno opredjeljenje i nastavak obiteljske tradicije.

HR: Iako ste po godinama još uvijek mladi, u konjičkom ste sportu aktivno već puna dva desetljeća tijekom kojih ste već ostavili neizbrisivi trag brojnim rezultatskim uspjesima. Kada ste započeli sa službenim utrkama i tko je ponajviše utjecao na vašu dosadašnju sportsku karijeru?

Na sulkama i u natjecateljskoj majici sam od 1992. godine, a otkad znam za sebe uvijek sam pored konja, jer se moj otac Ivan već gotovo četiri desetljeća bavi konjičkim poslovima i bilo je posve normalno da i ja krenem njegovim stopama. Tata je svojevremeno bio, također, jedan od najboljih vozača i trenera u nekadašnjoj zajedničkoj državi i uz njega sam naučio sve tajne ovoga posla koji je prerastao u moj životni, profesionalni poziv.

HR: Kako je započela obiteljska tradicija odgajanja natjecateljskih konja u obitelji Mukić?

Na samom početku, prije sada već mnogo godina, bilo je nekih boljih grla poput Rivelina i Trofeja, ali ozbiljnija priča započinje s konjem koji je, slobodno možemo kazati, najzaslužniji za sve što se poslije događalo i koji je u mnogome utjecao na obiteljski posao s konjima. Bio je to nezaboravni Lahor 2, šampionsko grlo koje je bilo poznato u cijeloj tadašnjoj Jugoslaviji, konj iz klase šampiona koji se zbilja rijetko rađaju. Ovaj konj je dominirao svojim vremenom i postavljao granice, a njegov najbolji rezultat i državni rekord  iznosio je 1:17, 3 (po kilometru) na 1600 metara.  Svojom izvanrednom kvalitetom i rezultatima  ovo je grlo zaslužno za sve o čemu ćemo dalje pričati, on je moga oca i našu obitelj uveo u ovu lijepu profesiju, u kojoj smo danas zajedno obojica.

HR: Kakav je konj bio čuveni Lahor II?

U pitanju je domaći (jugoslavenski) kasač, svojevremeno kupljen u ergeli »Jožef Halas« u Adi bez većih rezultata. Bilo je to grlo velikih kapaciteta, ali problematičnih osobina (narav, balans...), koje je već bilo uveliko otpisano kada ga je otac kupio u njegovoj četvrtoj godini života. Posebno je zanimljivo istaknuti činjenicu kako ga je tata uzeo samo dva tjedna prije jugoslavenskog derbija 1983. godine, uspio ga je pripremiti i nakon što su se posložile neke životne kockice kod obojice, uspjeli su trijumfirati na najvećoj državnoj utrci i započeti nezaboravnu karijeru koja je, potom, izravno utjecala na sve nas. Lahor II je, kako tata Ivan voli reći, njegova konjička osobna karta.

HR: Što znači baviti se konjičkim sportom i što sve to  u današnjoj praksi podrazumijeva?

Prije svega je potrebna velika ljubav i odricanje od brojnih stvari, jer su konji, osobito sportska, natjecateljska grla, vrlo zahtjevne životinje oko kojih ima mnogo svakodnevnog angažmana. Primjerice, trenutačno u našoj ergeli ima gotovo četrdeset konja koji traže puno rada, pažnje i truda koje čovjek mora uložiti u njih ukoliko želi dobre rezultate i uspješnu sportsku karijeru. U aktualnom ljetnom razdoblju radni dan započinje već rano izjutra oko pet sati i cjelodnevni angažman zna potrajati do kasnih noćnih sati, jer su staje u sklopu naše obiteljske kuće na Paliću i jednostavno smo neprekidno vezani uz konje i njihove potrebe. Najveći teret cjelokupnog posla je na meni i mom ocu, uz još jednog pomoćnog radnika, dok i ostali članovi obitelji, prema potrebi, pomažu u brojnim dnevnim stajskim poslovima.

HR: Za razliku od tzv. običnih konja, što sve traži bavljenje sportskim konjem i koliko vremena morate minimalno posvetiti svakom od njih?

Natjecateljski konj traži mnogo više pažnje, ponajprije u svezi s redovitim treningom, potom timarenja i potkivanja, i sve je to mnogo jednostavnije kada u staji ima nekoliko konja, ali kada ih je blizu četrdeset - to je već znatno kompliciranija stvar i traži dobru i programiranu organizaciju. Ovisno o konju i njegovim potrebama, za svakog se mora izdvojiti minimalno sat i pol, a za neke i nešto više vremena.

HR: Ima li razlike u tretmanu konja tijekom ljetne i zimske sezone?

Razlike naravno ima, jer je u natjecateljskoj sezoni pojačan trening, ali postoji jedan drugi, mnogo veći problem koji se ogleda u dugom razdoblju tzv. mrtve sezone koja traje od konca listopada do početka travnja. Pauza je zbilja velika i to vrijeme je za nas uzgajivače natjecateljskih konja vrlo loše i nerentabilno, jer su troškovi održavanja golemi, a natjecanja nema. Imamo šest dugih mjeseci tijekom kojih su konji samo na teretu, na trošku, jer to nije automobil ili traktor, pa da ga ostaviš u garažu, nego ga sve to vrijeme moraš i hraniti, trenirati i skrbiti o njima, što ponavljam iziskuje i golema financijska ulaganja, što u današnje vrijeme i nije baš lako. 

HR: Vratimo se sadašnjosti i sezoni koja je u punom jeku, te tradicionalnoj utrci Dužijanca koja je svakom subotičkom poznavatelju konjičkog sporta izuzetno draga. Kakva su vaša očekivanja?

Sezona se približava svojoj špici, iza nas je dosta utrka koje su vožene na brojnim hipodromima u našoj zemlji, a sada je glavni fokus priprema za nastup na Dužijanci koja je na programu ovoga vikenda 28. i 29. srpnja na subotičkom trkalištu kraj Somborske kapije. Planovi i očekivanja uvijek postoje, ali u ovoj sezoni imamo svojevrstan preokret u našoj staji zbog određene smjene generacija i ove sezone su nekako izostali rezultati koje smo očekivali. Jer tijekom svih proteklih godina imali smo veoma uspješna grla koja su stasavala i afirmirala se kroz naš rad poput Bessy, Blondie, Bitsy ili Adingtona, a koja su sišla sa staze i napustila natjecateljsku karijeru. Sada su tu neka nova grla koja tek trebaju proći puni trenažni proces i stasati za velike rezulate, što se ipak ne događa preko noći i trebat će još vremena. Zbog toga su i naša očekivanja pred nastupajuću Dužijancu na određeni način limitirana objektivnim okolnostima.

HR: Koliko je potrebno vremena za pripremu jednog natjecateljskog grla?

Za običnu sezonu priprema mora započeti već u siječnju, minimalno, da bi se konj uspio optimalno spremiti. Potrebne su temeljite kondicijske pripreme, da on pravilno ojača, a osobito je upravo taj zimski rad izuzetno važan za pravilnu pripremu. Što se tiče dobi sportskog konja u kojoj treba započinjati njegovu natjecateljsku karijeru ona je najoptimalnija negdje oko dvije godine starosti, što nije pravilo i ovisi isključivo o samom konju. Stoga treba biti oprezan i voditi računa da se konj ne potroši prerano, što opet sve ovisi o stručnosti, iskustvu i znanju njegovog odgajivača i trenera. Opet, postoje brojni primjeri kasnijeg stasavanja određenih šampionskih grla, za što je potrebno mnogo strpljenja, nerava i rada na duge staze, pa ti konji znaju trajati i do deset godina, za razliku od prije spomenutih koji su znali završiti natjecateljski vijek već s pet, šest godina starosti.

HR: Usporedimo li sportske konje sa sportašima, ljudima, u kojoj mjeri važi odnos talenta i uloženog rada kao formula potencijalnog rezultatskog uspjeha?

Prije svega treba odmah naglasiti kako je u pitanju disciplina kasa, koja je na određeni način suprotna prirodnom konjskom koraku – galopu, i koja predstavlja svojevrstan umjetni korak koji se dobiva križanjem najboljih krvnih linija i sada već imamo prirodno rođene kasače. S druge strane, postoje brojni primjeri kako grla koja potječu od najboljih roditelja nemaju urođenog talenta, dok potomci nešto slabijih roditelja bivaju rođeni s talentom i potom rezultatima uveliko nadvisuju one vrhunskog podrijetla. Opet, kada se sve poklopi kod vrhunskih roditelja i njihovog potomka, onda takvo grlo, uz pravilan rad i odgoj, pomiče granice i ostvaruje vrhunske rezultate. Konačno, što je izuzetno važno naglasiti, niti jedan šampion nije postao vrhunskim grlom samo zahvaljujući svom urođenom talentu, već je u svim rezultatima ugrađeno jako mnogo rada i truda.

HR: Tijekom svoje, sada već dva desetljeća duge karijere vozili ste puno dobrih konja i postizali fantastične rezultate s njima. Zna li sam konj da je šampion i manifestira li to na određeni način?

Pojedina grla to znaju jako dobro i svjesna su svoje kvalitete. Posljednjih nekoliko godina vozio sam grlo Adington, koje je dosta nježno i imalo je problema s ozljedama, ali to je konj koji ima glavu i koji je uvijek točno znao koliko mu je potrebno za pobjedu. Nažalost, sada su ga već stigle godine i njegova se karijera bliži kraju.

HR: Kao odgajivač i trener konja s kojima provodite gotovo cijeli dan, dolazi li do primjera nekog bližeg povezivanja s određenim grlom?

Svakako da dolazi do određenog zbližavanja, jer je u pitanju mnogo zajednički provedenog vremena, a ukoliko uzmete u obzir da je tijekom svih proteklih decenija kroz našu staju prošlo oko 700-800 grla,  bilo je više takvih primjera. Ipak, ako inzistirate, bila je jedna kobila Mary Victory, koju su zvali kraljica kasa, i koja je kod nas došla s tri godine i u natjecateljskom stroju ostala sve do svoje desete godine i s njom sam, mogu kazati, imao takav spoj da je ona točno znala što ja želim u utrci i na koji način to želim ostvariti. Pored nje bile su tu još i Bessy, Blondie, Diadora, s kojima sam također imao tu crtu bližeg razumijevanja.

HR: Na koncu, kakvi su vaši planovi i želje za budućnost?

Godinama smo u vrhu konjičkog sporta na našim prostorima i svakako bismo željeli svojim budućim rezultatima održati to mjesto. Također, moja osobna želja je veća profesionalizacija ovoga sporta u nas, jer bi to doprinijelo još boljim rezultatima.