Kroz mnoštvo ograničenja država nastoji zadržati veliki dio onoga što pripada njezinim građanima, pri čemu je i sama svjesna da preko 80 posto otete imovine nikada neće biti predmet potražnje nasljednika, jer njih u najvećem broju i nema, tvrdi predsjednik Mreže za restituciju Mile Antić. Uz najavu da će inzistirati na promjeni i usklađivanju čak triju zakona, Antić u razgovoru za Hrvatsku riječ, osim objašnjenja o biti i pravičnosti pojma restitucije, nasljednicima savjetuje što im je činiti dok se ne stvore korektni pravni uvjeti, ali isto tako i što da ni u kom slučaju ne rade. Pođimo redom.
HR: Vaš je savjet da ne treba žuriti s podnošenjem zahtjeva za povrat imovine. Zbog čega?
Ne treba žuriti s podnošenjem zahtjeva, ali s druge strane treba žuriti s prikupljanjem cjelokupne dokumentacije, napose stoga što mnogi ljudi s time kasne. Ne treba žuriti s podnošenjem zahtjeva zbog nekoliko razloga. Prvi je taj što je Zakon o povratu imovine i obeštećenju izuzetno rigorozan. Procedure su nedorečene, a u Pravilniku kojega je usvojilo Ministarstvo financija napravljeni su ozbiljni propusti koji mogu dovesti ljude u zabludu do te mjere da njihovi zahtjevi budu odbačeni. Na taj će način nepotrebno izgubiti nekoliko mjeseci dok shvate da su njihovi zahtjevi nepotpuni. S druge strane, Agencija za restituciju s operativnim radom počinje tek u nekom sljedećem razdoblju. Naravno, zahtjevi koji su već predani skupljaju prašinu po poštama dok se sve to ne obradi. Naime, čuli smo da neke pošte u Srbiji tek očekuju skenere, a dokumentacija se mora skenirati tek za tri mjeseca. Drugim riječima, to u Srbiji u ovom trenutku ne može zaživjeti masovno, osim možda u nekim središnjim dijelovima Beograda ili Novog Sada, u ovisnosti od toga kako koja podružna jedinica bude ekspeditivna. Za to vrijeme izvjesno je da će proći izbori i da će doći do nove i odgovornije Vlade koja će, nadamo se, nastaviti putem europskih integracija. U sklopu toga će biti neizbježno, u smislu započinjanja pregovora s Europskom Unijom, da se hitno usklade Zakon o javnoj svojini, Zakon o planiranju i izgradnji i Zakon o restituciji. I to na način da se državna imovina, kao prvo, u potpunosti popiše; da se ona ravnomjerno raspodjeljuje, prije svega onima od kojih je oduzeta, a to su fizičke osobe, građani, zaklade, crkve, sveučilišta i ostale pravne osobe. Tek tada se može dodjeljivati i lokalnim samoupravama kako bi one dalje mogle dodjeljivati, pa možda čak i darivati nekim trećim osobama ili stranački povlaštenim osobama, što treba i generalno spriječiti. Međutim, suština je da se cijeli taj postupak dispozicije državne imovine provede kao što Europska Unija i zahtijeva: dakle na način da se obavi temeljiti popis javnog vlasništva, što nije urađeno do danas, a da se nakon toga, bez diskriminacije, obavi njezin prijenos na one čija je ta imovina bila, pa tek onda na one koji su bili njezini korisnici.
HR: Koliko je to u koliziji s tzv. decentralističkim opcijama koje se zalažu za vraćanje imovine lokalnim samoupravama?
U posljednjih petnaestak godina u najvećoj smo mjeri imali upravo priču da mnoge lokalne samouprave govore kako im se treba vratiti državna imovina. To je obmana, jer to nikada nije bila njihova imovina s obzirom da je u najvećoj mjeri riječ o privatnoj, otetoj imovini kojom su lokalne samouprave gazdovale u vrijeme komunizma, pa čak i nakon 1995. U najvećoj mjeri ta je imovina oduzeta, kao što se u najvećoj mjeri ta imovina ne potražuje. Kao što židovska zajednica ima sindrom da veliki broj nasljednika ne postoji, ista je situacija i s ostalom imovinom koja je u kontinuitetu oduzimana nakon Drugog svjetskog rata. Procjene su da se više od 80 posto imovine koja je oduzeta ne potražuje iz različitih razloga. Ljudi su ili biološki nestali odmah u onim masovnim egzekucijama komunističkog režima nakon Drugog svjetskog rata ili su se odselili u inozemstvo, ili su zaboravili na tu imovinu ili su, zbog ovoga ili onoga, nezainteresirani za nju. Znači, ostaje preko 80 posto imovine koju nitko nikada neće potraživati. Pa neka je dio i te imovine danas u privatnim rukama, opet ostaje sasvim dovoljno imovine da se Zakon o restituciji promijeni, da se uvede supstitucija i ukinu besmislena ograničenja o vraćanju imovine. Na taj način restitucija bi se pretvorila u nešto što je u Srbiji izostalo u posljednje 23 godine, a to je suštinska privatizacija. Restitucija, nasuprot onim pljačkaškim privatizacijama društvenog kapitala, mora biti proces uspostave osobne odgovornosti pojedinca nad imovinom nasuprot iste takve kolektivne neodgovornosti koja vlada posljednjih 70 godina.
HR: Kakvu bi ulogu glede inicijative za promjenu Zakona o vraćanju imovine i obeštećenja mogli i trebali imati sami građani, napose oni kojih se to neposredno i tiče?
Građani moraju shvatiti da su već ove godine, čak i neprikriveno, svi mogući financijski resursi probijeni i mi smo praktički u jednoj vrsti bankrota. Znači, mi ćemo biti u velikom fiskalnom problemu i bilo kakvo stvaranje javnog duga, a to znači obeštećenje, je neizvodivo. Makar i mi bili na vlasti, za tri godine nećemo biti u stanju emitirati obveznice ili ako ih čak i budemo emitirali, one neće ništa vrijediti. S druge strane, za razliku od novca kojega nema niti će ga biti, imovina postoji. U tom smislu vidim ne samo veliku ulogu nas kao Mreže za restituciju nego i drugih nevladinih udruga kojima je zaista stalo da se nešto promijeni u Srbiji, a ne da samo budu na proračunu neke internacionalne organizacije ili čak Republike Srbije. To isto očekujemo i od ozbiljnih ljudi u političkim strankama.
HR: Postoje li takvi i, ako postoje, može li se računati na njih, s obzirom da im je stranačka stega na prvom mjestu?
Ima ih. Uglavnom je riječ o pojedincima koji nisu uvijek glasni, napose ne toliko da mogu preglasati svoje šefove ili vođe. Ali, interesi građana i interesi države bi jednom konačno morali prevladati, ne samo da bi se uvela supstitucija nego i da se usklade navedeni zakoni kako bi se upravo kroz restituciju napravila suštinska privatizacija i kroz restituciju stvorila pravna sigurnost kakvu, uostalom, traži i Europska Unija. Na taj način, kroz restituciju, stvorili bi se i uvjeti za priliv izravnih stranih investicija, gdje neće za svakog proizvođača šibica biti neophodno da u tome sudjeluje predsjednik Vlade ili čak i Republike.
HR: Vjerujete li da će za to postojati politička volja kod nas ili će, kao i u mnogim drugim slučajevima, opet biti plod pritisaka Europske Unije i razvijenog svijeta na nas?
Svim silama ćemo nastojati da to bude plod ovdašnje političke volje. Naravno, nemamo iluzije da bez pritiska građana u tome možemo uspjeti. Pokušat ćemo i političarima, ali i javnosti pokazati da je to zaista potreba i nas građana, ali i države Srbije, kako bismo svi živjeli bolje. Ovo nije predizborna kampanja i nisu prazna obećanja. Uostalom, to se već dogodilo u zemljama gdje se imovina vraćala u naturi. Pogledajte primjer Mađarske, ona je najzaduženija zemlja s velikim problemima. To je potencijalna bomba na Balkanu, a ne samo Kosovo upravo stoga jer nije provela restituciju na pravi način. Ali, i ona je više uradila od nas. Imala je vaučersku privatizaciju i omogućila, u nekim slučajevima, da ljudi otkupe svoju imovinu. Mi restitucijom imamo priliku uraditi ono što je propušteno u posljednje 23 godine. Ako su nam ranije bili izgovori režimi, sankcije, nacionalizmi, fašizmi i što sve ne, sada nam sve to ne smije biti izgovor, jer je evidentno da je ta imovina i dalje u državnom vlasništvu i da bi se trebala privatizirati. Kako? Kroz restituciju u naturi.
HR: Suboticu ste u kontekstu zainteresiranosti lokalnih samouprava za zemljište koje nije vraćeno naveli kao najgori primjer u Srbiji. Zbog čega?
Pokraj svih zakonskih ograničenja, uvedeno je još jedno koje se tiče građevinskog zemljišta, gdje je predviđeno da su lokalne samouprave bile dužne u roku od 60 dana, do 6. prosinca 2011., dostaviti popise parcela koje će Vlada kasnije verificirati. Na taj način lokalnim samoupravama je omogućeno da ne vrate imovinu građanima nego da je koriste za nešto drugo. Nažalost, Subotica je tu prednjačila, među prvima je i dostavila sve podatke i u odnosu na još pet lokalnih samouprava u Srbiji drži neslavni rekord. Uspjeli smo, naime, prebrojiti preko 260 parcela koje su izdvojene da su baš one neophodne za neke socijalno ili ekonomsko-razvojne projekte. Drugim riječima, uz sva ograničenja i ove se parcele uvode da se ne vrate bivšim vlasnicima nego da se podijele tko zna komu.
HR: Kakav interes iza toga stoji?
Definitivno stoji, o tome nema nikakve iluzije. Građevinsko zemljište se ne daje u najam ili konverziju, kako je lažno predstavljeno. Te naknade su uglavnom skoro nula, jer službeni podaci Uprave za trezor Ministarstva financija nedvosmisleno pokazuju da i kada se govorilo o plaćnju tzv. naknada za konverziju one nisu plaćane. Naime, prihodi u proračunima od toga su na razini nekoliko tisuća dinara. Dakle, nema nikakve iluzije da je namjera da samo određeni krug povlaštenih pojedinaca ima monopol kako bi od neke imovine, koja nije njihova, kasnije na atraktivno napravljenim urbanističkim planovima naprave ekstra profit. Toga je u partijskim tvornicama preko partijskih pojedinaca bilo i u komunizmu, a toga, također preko stranački povezanih ljudi, ima i danas. Ponekad čak ti ljudi dolaze i iz inozemstva s našim kapitalom kojega su tamo iznijeli.
HR: Hoće li i ovo biti predmet zakona čiju ćete izmjenu tražiti?
Apsolutno! Mi smo to Vladi predočili još koncem listopada 2010. kada smo identificirali sve ove probleme, a koji se, na ovaj ili onaj način, tiču ranije navedenih triju zakona. Nema sumnje da je tu našu tražnju ispratila i identificirala i Europska komisija u svomu izvješću i Europski parlament i u Nacrtu Rezolucije i u Rezoluciji o kojoj se raspravljalo 1. ožujka prošle godine.
HR: Kakav je Vaš stav kada je riječ o pristajanju ljudi na konverziju svoje imovine?
U situacijima kada je bivši vlasnik nekim slučajem na svom zemljištu ostao samo vlasnik kuće, a zemljište mu je nacionalizirano, konverzija je predviđena po sustavu ‘tko se gdje zatekao, taj dobiva pravo’. Taj zapravo dobiva dar, jer dobiva pravo vlasništva. Naravno, konverzija se ne donosi zbog onih koji žive u stambenim zgradama, kako se lažno predstavlja. Ona se donosi zbog onih koji su se uselili na Dedinje; ona se donosi zbog povlaštenih tvrtki koje su, bez ikakve naknade, administrativnim prijenosom od sedamdesetih godina do čak i poslije 2000. dobile na desetke i stotine hektara, negdje i tisuće. Oni stječu mnogo više nego običan građanin. Ali tu, kada govorimo o restituciji i ovom konkretnom slučaju, ostaje vlasnik kuće, a zemljište pod kućom mu je nacionalizirano, on može prihvatiti da mu država kroz Zakon o restituciji i bez naknade i bilo kakvih troškova donese rješenje o vraćanju i da mu lopov praktički vrati imovinu. A ne smije prihvatiti da mu država Srbija, lopov, daruje ono što mu je oteo. Pri tome još mora platiti pristojbu od 8.000 dinara kako bi uknjižio da je primio dar.
HR: Ista zamka je i potpis građana da pristaju na isplatu u obveznicama?
Mi ne vjerujemo u bilo kakvu vrstu takva obeštećenja i ne želimo sudjelovati u toj podmukloj prijevari da će bilo tko dobiti iole ozbiljnije obeštećenje. Za nas bi bilo jako važno da stari ljudi, a takvih je među onima koji potražuju imovinu veliki broj, shvate da do 2014. ili 2015. neće dobiti ništa od obeštećenja. Stoga mi inzistiramo i tražimo od građana da ovaj zakon koriste u smislu zabrane prometa nekretninama i to kroz podnošenje zahtjeva za imovinu koja se, prije svega, može vratiti u naturi. Ali, pri tomu da nikako ne primaju, a posebno ne potpisuju, rješenje o obeštećenju. Jer, na taj su način završili za sva vremena.
