Zapadnobački okrug je od 2002. godine izgubio oko 11.000 radnih mjesta, a Sombor kao središte tog okruga više od 4.000. To ne iznenađuje, jer su u ovom periodu brojna poduzeća zatvorena, mnoga su otišla u stečaj ili likvidaciju, mnoga prošla neuspjelu privatizaciju. Upravo je Zapadnobački okrug i Sombor sredina koja u Vojvodini prednjači po broju neuspjelih privatizacija. Ako se sadašnje stanje uspoređuje s onim s kraja 80-ih godina prošloga stoljeća slika je još sumornija jer je tada, primjera radi, u privredi Sombora radilo više od 31.000 zaposlenih, a sada ih je tek oko 10.000.
Izgubljeno 11.000 radnih mjesta
Pogubnu sudbinu srbijanskoga gospodarstva nije izbjegao ni Sombor. Nestala su mnoga poduzeća koja su nekada bila poznata i u razmjerima bivše države. Ugašena je somborska tekstilna industrija, oba brodogradilišta, metalurški kompleks koji je nekada zapošljavao 3.000 radnika, građevinski gigant, propale su zadruge i poljoprivredna poduzeća po okolnim selima. Propale su tvrtke »Bane Sekulić«, »Dušan Staničkov«, »Crvena zvezda«, »Panonka«, Trgovinsko poduzeće »Prehrana«, »Vetprom«, »Tehnoteks« iz Sombora, tiskara »Vojvodina« i brodogradilište »Dunav« iz Bezdana, brodogradilište »Brodoremont« iz Bačkog Monoštora. Slična je situacija i u Odžacima, Kuli i Apatinu, a spisak propalih poduzeća je i dulji. Nekadašnje industrijske zone sada su puste, a da su tu nekoć postojala poduzeća svjedoče samo prazne i devastirane hale. »Analiza zaposlenosti u Zapadnobačkom okrugu od 2002. do 2011. godine pokazuje da je broj zaposlenih s 49.770 spao na 38.686. Prepolovljen je broj radnika u prerađivačkoj industriji, poljodjelstvu, građevinarstvu. U tom razdoblju broj stanovnika u ovom okrugu smanjio se za više od dvadeset tisuća«, kazala je stručna suradnica Regionalne gospodarske komore Sombor Vesela Savin na sjednici Skupštine RPK Sombor.
Neuspjele privatizacije upropastile poduzeća
U Somboru je raskinuto dvadesetak privatizacija. Posljedica toga su propale tvrtke koje sada spašava država, pri čemu oni koji su ih doveli u takvu poziciju ne odgovaraju za načinjenu štetu koja se mjeri milijunima eura. Ilustrativan je primjer poduzeća koja je u Somboru, pa i u Kuli i Odžacima pokupovao Mile Jerković. Na dražbama je licitirao iznose koji su nadilazili realne cijene, pa je već tada pozornom promatraču to bio znak da se ova poduzeća ne kupuju da bi se razvijala i nastavila poslovati. Ovih dana u tijeku je nova privatizacija somborskog autoprevozničkog poduzeća Severtrans, a informacija je da je za samo 18 mjeseci, koliko je Jerković gazdovao ovim poduzećem, dug gotovo dostigao iznos od sedam milijuna eura i veći je od vrijednosti poduzeća. U sličnoj su situaciji i dva velika poljoprivredna poduzeća, »Graničar« i »Aleksa Šantić«, čiji je vlasnik također bio Jerković. Zbog milijunskih dugova za korištenje državne zemlje, ova dva poduzeća po Zakonu o poljoprivrednom zemljištu nisu imala pravo sudjelovati na natječajima za zakup državnih oranica. Da nije bilo volje lokalne samouprave i Ministarstva poljoprivrede da se i pored svega ovim poduzećima da na korištenje državna zemlja, vrlo upitna bi bila radna mjesta i sudbina oko 500 zaposlenih. Međutim, nije Jerković jedini kontroverzni poduzetnik koji je upropaštavao somborska poduzeća. Poljoprivrednim poduzećem »Stanišić« iz Stanišića gazdovali su redoviti gosti crnih kronika, prvo Anton Stanaj, a potom i Zoran Ćopić. Tog poduzeća više nema. Stotinjak radnika je na burzi, a više od 900 hektara stanišićkih njiva nezakonitim radnjama preneseno je na druga poduzeća.
Država nezainteresirana
Nekada poznata tvrtka koja se bavila proizvodnjom brava i okova »Bane Sekulić«, u međuvremenu je promijenila ime u »Bane«, više od dvije godine je u likvidaciji. Do toga ju je doveo vlasnik Petar Đorđević. U samo nekoliko dana oko 450 radnika dobilo je otkaze. Naravno, na burzu rada su upućeni bez otpremnine. Period u kojem su primali naknadu s burze za mnoge je davno prošao, ali oni još uvijek nisu dobili svojih 5,5 zaostalih plaća. Više od 200 radnika nekadašnje Banetrgovine traže i povezivanje staža, a kod nekih se »rupe« u stažu mjere godinama. Međutim, i pored izvršnih sudskih presuda ne uspijevaju naplatiti svoje, pa mnogi od njih, kako bi otišli u mirovinu, sami pokrivaju taj staž. Bizaran je i slučaj brodogradilišta Teratrrade-Brodoremont iz Bačkog Monoštora. Poslije višemjesečnog štrajka zbog neisplaćenih plaća, tijekom kojega se vlasnik iz Beograda Nenad Golijanin nije nijednom oglasio radnicima, njih 131 izlaz je potražilo u stečaju. I ne samo da su predložili stečaj već su sami sakupili pola milijuna dinara koliko je trebalo platiti sudu. Uspjeli su pokrenuti stečaj, otišli na burzu i još čekaju svoje zaostale plaće. U međuvremenu završena je procjena vrijednosti brodogradilišta i ovih dana se očekuje oglas o prodaji.
U svim ovim pričama najveće žrtve su radnici koji nemaju nikave veze sa svime što je njihova poduzeća dovelo do propasti. Na njihove molbe nitko nije reagirao. U slučajevima aukcijskih prodaja, kada su poduzeća kupovana na ime fizičkih osoba, kupovana su s rokom otplate od šest godina, pa time još čudnije djeluje da je nekomu tko je platio samo dio kupovne cijene dozvoljeno gazdovati kao da je u potpunosti isplatio sve što je kupio. U nekim slučajevima dio vlasništva imala je i država, ali se nikada nije interesirala što se događa u tim poduzećima.
