Već sedam godina Subotičanin Josip Gabrić radi kao trener konja u Brusi, pokraj Venecije. Njegovo bogato iskustvo u radu s plemenitim četveronošcima prepoznato je u nekoliko europskih zemalja, a prilikom kraćeg zimskog odmora u rodnom gradu posjetio je našu redakciju i ispričao puno zanimljivih detalja iz konjičke branše kojom se bavi cijeli život.
»Italija je moja treća inozemna destinacija u kojoj radim sve poslove vezane uz pripremu grlâ koji se natječu na profesionalnim kasačkim utrkama. Prije Italije, radio sam par godina u Sloveniji, potom u Francuskoj, a već sedmu godinu sam angažiran u Brusi, mjestu u blizini glasovite Venecije«, započeo je priču trener konja Josip Gabrić.
ZAHTJEVAN SVAKODNE-VNI POSAO
Skrb oko konja podrazumijeva svakodnevne aktivnosti na planu održavanja i pripreme životinja koje su u kontinuiranom natjecateljskom pogonu, a njihovi dobri rezultati izravno ovise o kvalitetnom radu i brizi.
»Moj radni dan započinje već u šest ujutro kada se konji hrane i srede, te potom, ovisno o prije sačinjenom planu i programu rada, slijede aktivnosti koje su predviđene dnevnim programom pripreme. Svako grlo je slučaj za sebe, baš kao što je to slučaj i u svim drugim sportovima i traži posebnu pažnju i skrb. Također, važno je naglasiti i nužnost dobre organizacije rada koju provodi odabrana stručna ekipa. Što je tim bolji bolji su i uspjesi, jer u vrhunskom konjičkom sportu nema individualizma. Upravo zbog toga je važna dobra komunikacija s vozačem, veterinarem i ostalim članovima momčadi koja se skrbi o natjecateljskim grlima. Svi konji koji su uključeni u trenažni proces iziskuju minimalno sat individualnog dnevnog rada i još par sati tzv. pasivnog treniga, što znači da uvijek moraju biti 4 do 5 sati u pokretu. U našoj staji trenutačno se radi s 20 konja što predstavlja vrlo ozbiljan i zahtjevan posao, jer je u pitanju posljednja pripremna postaja u kojoj dolazi do finaliziranja natjecateljske pripreme. Moje profesionalno zaduženje, uz rad u staji, podrazumijeva i odlazak na sve utrke na kojima sudjeluju konji s kojima radim, pa je posao vrlo dinamičan i podrazumijeva česta putovanja diljem Italije. Nažalost, nisam u prilici voziti utrke jer je u ovom trenutku vrlo teško verificirati našu licencu bez čega nije moguće regularno nastupati.«
BOGATO ISKUSTVO
Iako je još uvijek mlad, u srednjim tridesetima, Josip Gabrić je već dugo u konjičkom sportu i iskustvo koje posjeduje mu pomaže u poslu koji traži kvalitetu i rezultat.
»Od malena sam radio s konjima. Poslu oko konja me je isprva učio moj otac Josip, potom sam radio u stajama kod Miroslava Merkovića i Zvonka Bogdana, učeći tajne konjičkog zanata i već sa sedamnaest godina sam imao mogućnost odlaska u inozemstvo, ali je odlazak preko granice uslijedio tek nakon odsluženja vojnog roka. Mogu reći da je naš kraj bogat konjičkom tradicijom, što mi je u kasnijem usavršavanju predstavljalo važnu bazu za daljnje napredovanje u poslu koji sam odabrao za životni poziv. Uz kontinuirani rad u inozemstvu, bio sam prisiljen učiti i jezike država u kojima sam radio, pa se danas uz engleski, koji sam učio u školi, posve pristojno služim i talijanskim i francuskim«, kaže Josip i nastavlja priču o konjima uz koje je cijeli svoj život.
KOMUNIKACIJA S KONJI-MA
»Sa životinjama kao što su konji, osobito oni koji se natječu, sve se mora raditi na osjećaj, jer oni sve rade prema instinktu i ta komunikacija s njima je nešto što se uči odmalena. Bit cijele komunikacije je što bolje razumjeti životinju i znati prepoznati sve što je neophodno u pojedinom trenutku, jer konji ne pričaju, ali umiju pokazati mnogo toga. Naravno za sve to je potrebno provoditi dosta vremena s njima, pa ne čudi što se moj radni dan nekad rastegne i do dvanaest sati koje provedem u staji i izvan nje.«
Na pitanje je li tijekom dugogodišnjega radnog angažmana s nekim konjem uspostavio bliži odnos, Josip se prisjeća jednoga specifičnog grla:
»Espresso Vita je bio konj u kojeg je malo tko vjerovao na njegovom početku, ali je potom napravio odlične rezultate i brojne zapažene plasmane, zaradivši više od 400.000 eura u novčanim nagradama. S njim, ali i s drugim konjima sam proputovao brojne hipodrome u Italiji, npr. u Rimu, Trstu, Padovi, Firenzi, Torinu i mnoge druge.«
VRHUNSKA PRIPREMA
Po čemu se razlikuje priprema naših konja od pripreme koja se prakticira u inozemstvu, konkretno u Italiji gdje je već nekoliko godina na radu, Gabrić pojašnjava:
»Konjički sport je jako skup i traži velika ulaganja, počevši primjerice od prehrane pa do stalnog stručnog nadzora i kontinuiranoga i kvalitetnog svakodnevnog rada. Za razliku od naših konja koji jedu dva puta na dan oko 4 do 4,5 kg zrnaste hrane, u Italiji konji jedu i do četiri puta dnevno 6 do 8 kg specijalno prerađene hrane. Nutricionisti za svakog konja pojedinačno određuju potrebnu dnevnu količinu unosa, što potvrđuje jedan posve drukčiji koncept skrbi. Također, za kvalitetan odgoj konja je bitan i veliki prostor (padok) koji malo staja u Srbiji ima, gdje konji mogu uživati u nesmetanom trku po travi, što im predstavlja veliko zadovoljstvo«, zaključio je priču o konjima trener Josip Gabrić.