U brojnim dragovoljnim akcijama uređivanja Šokačkog doma u Sonti sudjelovao je i jedan od podupirućih članova KPZH »Šokadija«, šezdesetogodišnji Marinko Đanić. Po zanimanju ličilac, radio je na finalnom uređivanju zidova »pridnje sobe i kujne« budućeg muzejskog dijela kuće. Đanić je jedan od rijetkih kojima je posao, ili dio posla kojega rade profesionalno, istodobno i hobi. 

»Zanat ličioca završio sam zbog toga što taj posao volim, a istinski hobi mi je proučavanje starinskih ‘moleraja’ u kućama koje nestaju. Stare ‘mustre’ skidam na paus papir, pa kod kuće pokušavam sam izraditi šablone za njih. Imam i nekoliko starinskih mehanizama s valjcima, tako da mogu bez problema uraditi sve vrste ličenja koje su bile popularne u sonćanskim kućama u šezdesetim i sedamdesetim godinama prošloga stoljeća. Upravo starinskim materijalima i tehnologijom ‘omolovo’ sam ove dvije prostorije, a na proljeće ću i ‘gank’ u Šokačkom domu«, kaže Marinko. 

Mnogi Sonćani znaju za njegovo majstorstvo, a kako sve više ljudi u kući želi imati nešto iz vremena nostalgije, sve je više potražnje za Marinkovim hobijem. Neizostavno ga pozovu oni koji bi rado uredili staru šokačku sobu, pa je, po njihovom, neizbježan i starinski ‘moleraj’. 

»Puno ljudi ne poznaje najbolje našu tradiciju, vjerojatno jer ranije nije zapisivana, nego se temelji na pričama prenošenim s koljena na koljeno. Kad sam 1967. godine počeo s izučavanjem zanata, ličile su se samo ‘kujne i gankovi’, a sobe i sobice su žene ‘krečale’ u bijelo. ‘Molovanje’ svih prostorija karakteristično je tek od polovice 70-ih godina i to je već na neki način novostvorena tradicija«, kaže Marinko. Još jedan segment ovoga posla gazdaricama je bio jako bitan. Pokraj mustre valjka, pogled je najviše plijenila plantika. 

»Plantike su se radile po želji - četiri, šest, osam, pa i više u kompletu, najčešće u tonu s ‘molerajem’, a ponekad sam bio prinuđen raditi protiv svih pravila slaganja boja, jer je tako zahtijevala, a i plaćala, gazdarica. Nije baš svaki ličilac imao oko za plantike, pa bi na koncu visile. No, nisu uvijek ni majstori bili krivi. U mnogim kućama strop baš i nije išao ‘u vinklu’, tako da smo često bili na velikim mukama. Ukoliko bismo plantiku uradili ‘u vaservagu’, na jednom kraju zida bila bi udaljenija od stropa nego na drugom, pa bi naoko izgledala kriva. Stalno smo morali voditi računa o takvim sitnicama, kako gazdarice ne bi proglasile da nam plantike vise. U pojedinim kućama plantike su se vukle bez prekida oko cijele sobe, a u većini slučajeva prekidale bi se u kutovima. Na taj dio stavljao bi se ‘mali cimer’, koji bi povezivao dvije plantike, a ‘oslikavo’ bi se uporabom papirnih šablona. ‘Veliki cimer’ vukao bi se po cijeloj duljini zidova, odnosno oko cijele sobe bez prekida«, kaže Marinko i odlazi na nastavak svojega posla, kojega danas možemo nazvati pravom umjetnošću.