Arhiv tekstova
Buridanov magarac
U antičkoj Grčkoj filozofi su se često služili paradoksom, mišljenjem koje se često kosi s opće usvojenim stavovima. Jedan od poznatijih je: »Kada je čovjek ćelav? Kada izgubi posljednju vlas kose! Do tada je imao kosu«. Sličan paradoks je: »Ako pred magarca staviš dva potpuno ista plasta sijena, on će crknuti od gladi, jer ne zna izabrati kojim plastom početi«. Jean Buridan, francuski skolastički filozof koji je živio u 14. stoljeću, kao rektor pariškog sveučilišta javno je branio teze o nominalizmu. Buridan je dokazivao da ljudska volja djeluje na osnovu motiva. Njegovi skolastički protivnici su izmislili »Buridanovog magarca«, koji uslijed jednakosti motiva nužno mora uginuti od gladi. U prijevodu s latinskog izreka glasi: »Buridanov magarac između dvije livade«. Izreka ukazuje na čovjeka koji se ne može odlučiti u izboru između dva cilja (neodlučnost je pogubna). Sličan smisao ima i narodna izreka »želi i jare i pare«, kao i ona: »između dvije stolice, pao je na zemlju«. Neka čitatelji oproste na ovom naizgled filozofiranju, ali prilikom pisanja kolumni često se osjećam kao da sam i ja pomalo Buridanovo magare. Primjerice, kako pisati o aktualnoj vlasti? Kritički, neutralno ili afirmativno? Kao »desetogodišnji umirovljenik«, koji ima nešto veću penziju od prosječne, često imam osjećaj da me aktualna vlast hrani kao ribič ribu: »primamljivim mamcima«, poput ovoga: »mirovine će se obračunati po švicarskom modelu, tj. ne smiju biti manje od 50% prosječnog dohotka«. Pitam se kada će se to dogoditi. Nositelji vlasti nam obećavaju pomoć od nekoliko desetaka eura, jer troškovi života polako i sigurno idu na više. Zapravo, ne dobijamo ništa, osim obećanja. Poskupjela je električna energija, TV preplata itd. itd., ali »u cijeloj regiji mi imamo najjaču armiju«, kako je nedavno izjavio naš Dvostruki Predsjednik. A tek gradnja cesta! »Nikad se nije gradilo kao za naše vrijeme«. Nameće se pitanje: odakle novac za sve to ako nismo dizali kredite? Uštedjeli su na našim mirovinama? Ili malo šminke nije naodmet.
Europska unija ili ne?
Sjetio sam se jednog vrlo starog vica o Sekeljima (oni su poseban dio mađarskog naroda koji sada živi u Rumunjskoj): »Vraća se kući stari Sekelj s gradskog vašara u svoja brda i usput ga zatekne mrak. Potjera kola u jendek, ispregne konje i legne ispod vozila spavati. Kada se ujutro probudi, vidi – nema oba konja. Počinje glasno razmišljati: jesam li ja Áron Mojzi ili ne? Jer ako sam ja Áron Mojzi, onda su mi ukrali konje. Ali, ako nisam, onda sam pronašao jedna kola!« Uvjeren sam da svaki istinski radikal u ovoj zemlji, ali i u regiji, ima sličnu dilemu kao stari Sekelj. »Ako sam ja radikal, onda mrzim zapadnu Europu i želim da se ujedinimo s majčicom Rusijom. Ali, ako nisam više radikal, nego napredan, onda želim postati član EU! Ili da možda krenem u tom pravcu, pogotovo prema pretpristupnim fondovima i bespovratnim sredstvima?«. Jer, treba graditi ceste, primamiti investitore iz Njemačke, Francuske itd. Prije više od 120 godina pojavila se karikatura na kojoj je Kongres SAD-a prikazan kao magarac koji se treba odlučiti u kojoj srednjoameričkoj državi da intervenira, radi većeg utjecaja. Slična je situacija i danas u toj regiji, interesnoj zoni SAD-a. Naravno, za nas postoji i treći put, koji naš subotički narod zove »faljnis na sve četri strane«. Može se i to probati.
Pomirenje ili nešto drugo?
Opet sam u dilemi da li da pišem i o neizvjesnostima, nešto poput Hamleta: cijepiti se ili se ne cijepiti? Neka to bude svačija slobodna volja, pa da eventualno prođemo kao magare. Toliko o tome. Prošle subote, 17. travnja, na Pravoslavnom groblju u prisustvu aktualnog gradonačelnika održan je skup sjećanja na 80. godišnjicu početka fašističke okupacije i na pogubljene srpske stanovnike Kelebije. Ne sjećam se da se to prije ikad događalo ili se spominjalo. Izgleda, poput glavnog uzora, i naš gradonačelnik je počeo njegovati »kulturu sjećanja«, s već davno čuvenim rječnikom: »mađarski fašistički okupatori«, što sam učio u osnovnoj školi. Nisam neki ljubitelj tadašnjeg kontraverznog »upravnika« Mađarskog kraljevstva, mnogo toga mu zamjeram. On nije proglašen ratnim zločincem, čak su mu zemni ostaci vraćeni iz Portugala i uz počasti ponovo sahranjene 1993. godine. Istina, ne na radost cjelokupne javnosti, najprije zbog milijun u ratu poginulih Mađara. Pitam se hoće li gradonačelnik, radi ravnoteže, prisustvovati na komemoraciji na Senćanskom groblju 1. studenog, gdje u masovnim grobnicama leže većinom strijeljani subotički Mađari, ili će poslati dogradonačelnika?
