Često ste mogli čuti sintagmu: »rađanje nacije ili buđenje nacije«. Opće pitanje je: budi li se nacija ili ju npr. probude? Pri tome, jako je teško potpuno točno opisati »što je nacija«. U suštini, to nije ni moguće, jer nema potpunog suglasja oko toga. Po najopćijoj odrednici, ljudi koji govore istim jezikom, žive na jednom određenom teritoriju, posjeduju zajedničku kulturnu baštinu (možda i zajednički državni teritorij) pripadaju istoj nacionalnoj kulturi, čine naciju. Pojam »nacija« je po najopćije prihvaćenom shvaćanju nastao u periodu od XVIII. do XX. stoljeća, naravno ne bez prethodnih događaja. Ima i takvih shvaćanja da nacije postoje od pamtivijeka, bar od tog doba otkada postoje etničke grupe ili grupe etniciteta. Ovo shvaćanje negira da ima razlike između staleškog društva ranog srednjeg vijeka i npr. XIX. vijeka.
Nažalost, u domaćim medijima često se miješaju »povijesne žabe i babe«, često negiranjem postojanja određenog naroda (nacije), ali po mom mišljenju takve tvrdnje su rezultat težnji da netko postane »mini imperijalna sila«, npr. u regiji. »Veliki smo u regiji, samo nam je regija mala, zato je trebamo proširiti« itd. No, vratimo se našoj osnovnoj priči: Habsburška monarhija i u njoj Hrvati i Mađari. Prosvećeni apsolutizam sa svojim izrazito centralističkim težnjama rezultirao je prekidom skoro bilo koje veze između nekadašnje srednjovjekovne unije kraljevstva Hrvata i Ugara, no nijedan od ovih naroda se nije prestao boriti za svoje, sada već uglavnom odvojene, ali i opće ciljeve. U XVIII. stoljeću odigravali su se krupni događaji: početak prve industrijske revolucije u Engleskoj; pronalazak strojeva za predenje (1764.) i parnog stroja (1769.); 1776. Američki kongres prihvaća Jeffersonovu »Deklaraciju o neovisnosti«; smrt cara Njemačko-rimskog carstva Josipa II. 1790. godine (konac prosvećenog apsolutizma); Francuska građanska revolucija koja je počela rušenjem tvrđave-tamnice Bastilja 1789.; poslije 175 godina ponovo je sazvana staleška skupština, koja je prerasla u novo zakonodavno tijelo Konvent. O ovim događajima u bivšoj zajedničkoj kraljevini znao je samo mali broj obrazovanijih ljudi ili oni koji su mogli i putovati. U to vrijeme već smo bili »malo zaostali« u odnosu na zapadne zemlje.
Od reformi do građanske ideje
Francuska građanska revolucija, čiji je slogan bio »sloboda, bratstvo i jednakost« rezultirala je time da su svi stanovnici zemlje postali građani, (kralj, kraljica i mnogi plemići su giljotinirani). Revolucija se pretvorila 1799. godine u diktaturu Napoleona Bonapartea, koji je sebe proglasio carem i započeo »napoleonske ratove« koji su proširili »građanske ideje« širom Europe. Vladari koji su naslijedili Josipa II. polako su uvodili reforme u svojim državama. Ponovo je sazvan Ugarski zemaljski sabor (1827.), osnovano je Mađarsko društvo znanstvenika (kasnija Akademija znanosti). U Hrvatskoj je Ljudevit Gaj (rođen kao Ludwig Gay u njemačko-francuskoj porodici) pokrenuo književni pokret za reguliranje hrvatskog jezika i 1830. je tiskao Kratke osnove horvatsko-slavonskog pravopisanija. Ovaj pokret je prerastao u politički, nazvan »ilirski pokret«, s težnjom ujedinjenja južnoslavenskih naroda u Hrvatskoj i Bosni, ali 1843. godine je kralj zabranio upotrebu »ilirskog« naziva, jer nije želio da među njegovim podanicima »dođe do razdora«. Gaj je u to vrijeme surađivao i s Josipom Jelačićem.
Građanska revolucija u Ugarskoj
Godine 1848. redom su izbijale građanske revolucije, prvo u Parizu 24. veljače, pa zatim u Beču 13. ožujka. Za nas je interesantna građanska revolucija u Ugarskoj, koja je započela 15. ožujka u Budimpešti, kada je pročitana deklaracija od 10 točaka čiji je naziv bio »Što želi Mađarska nacija«. Kralj Ferdinand V., uplašen događajima, prihvatio je sve mađarske zahtjeve i formirana je prva samostalna odgovorna Vlada na čelu s Lajosem Batthyányem u kojoj je Lajos Kossúth bio ministar financija. Jedan od problema nove Vlade bio je postojanje Vojne krajine, koju Habzburzi nisu htjeli rasformirati, jer je to bila oružana sila čiji su komandanti bili lojalni Beču, kao i postrojbe sastavljene od Srba, Rumunja i Hrvata. Predstavnici Srba iz Pešte i Novog Sada 1848. su otišli u Požun (Bratislavu), gdje je stolovala Vlada, da traže formiranje posebnog Srpskog autonomnog teritorija u južnom dijelu Ugarske. Većina mađarskih političara, kao i Kossúth, smatrali su da ako priznaju Srbe za posebnu naciju, to znači da imaju pravo i na vlastiti teritorij i zato se delegacija vratila neobavljena posla. Iz ovog razloga Srbi su od 13. do 15. svibnja u Srijemskim Karlovcima održali svoju nacionalnu skupštinu i odlučili su dići oružani ustanak. Došlo je i do sukoba s pobunjenim Srbima. Istovremeno su hrvatski liberali tražili da se Hrvatska, Slavonija i Dalmacija ujedine u jednu trojedinu državu. Bečki dvor je 23. ožujka Josipa Jelačića imenovao za bana Hrvatske, koji je odbio pregovarati s odgovornom mađarskom vladom i sukob između dvije članice nekadašnje zajedničke kraljevine bio je neizbježan. Upravo to je želio Bečki dvor.
