Isus je svojim djelovanjem izazivao radoznalost suvremenika. Pitali su se tko je on kad naučava drugačije od drugih učitelja, kad može činiti tolika čudesa. Nesumnjivo su o njemu kružile razne priče kojima su ljudi pokušavali proniknuti u tajnu njegove osobe.
Evanđelist Matej zapisao je dijalog između Isusa i Petra o Isusovom identitetu (usp. Mt 16,13-20). Iako se može činiti da je razgovor vrlo neobičan i da je došao posve iznenada, to baš i nije tako. Cijelo Isusovo djelovanje usmjereno je prema tome da učenici i svi koji ga budu nasljedovali dođu do odgovora na pitanje tko je on.

Što misle učenici?

Isus se najprije obraća učenicima općenitim pitanjem: »Što govore ljudi, tko je Sin Čovječji?« (Mt 16, 13). Njegove riječi i djela ostavljali su snažan dojam na ljude, te su ga oni pokušavali smjestiti u okvire mesijanskih iščekivanja, koja su u to vrijeme bila snažno izražena. Neki su već za Ivana Krstitelja mislili da je možda on obećani Mesija. A kada je Herod dao ubiti Ivana, onda se među nekima proširilo mišljenje da je Isus možda Ivan koji je uskrsnuo. Neki su opet smatrali da je on prorok Ilija, jer vladalo je mišljenje da će Ilijin dolazak prethoditi Mesijinom dolasku. Neku su mislili da je Jeremija, ili da je jednostavno prorok. Među Židovima Bog u Isusovo vrijeme već dugo nije podigao proroka, te su se mnogi radovali da bi možda on bio prorok Božji, jer su živjeli u teškim vremenima i željeli su čuti Božju riječ, a Isusovo djelovanje im se učinilo slično proročkom. Mada su ipak primjećivali da je ono drugačije, da on djeluje i govori kao onaj koji ima vlast (usp. Mt 7,29). 
Zanimljivo je reći da Isus za sebe nikada nije rekao da je Mesija, jer je taj naslov u njegovo vrijeme imao političke konotacije, nego je za sebe govorio kao o Sinu Čovječjem, što je imalo isto značenje, onaj koji je od Boga poslan. Znao je on što narod misli o njemu i nije mu to bilo toliko važno. Prvo pitanje bilo je samo uvod za ono što ga je uistinu zanimalo: »A vi, što vi kažete, tko sam ja?« (Mt 16,15). Važno mu je bilo čuti mišljenje njegovih učenika. Njih je pozvao da ga prate na samom početku svoga javnog djelovanja. Oni su izbliza gledali sve što je činio, a često im je prispodobe tumačio nasamo, daleko od naroda, ali im nije nikada konkretno otkrio tajnu svoje osobe.
Iako je pitanje postavio svima, najbrži je Petar i odgovara u ime svih: »Ti si Krist-Pomazanik, Sin Boga živoga« (Mt 16,16). Upravo to što je Krist-Pomazanik, znači da je Isus veći od Ivana Krstitelja, Ilije ili nekog od proroka. On dolazi da ispuni ono što su oni obećali, da donese spasenje, ali ne spasenje od rimske vlasti nego od grijeha. Petar, već kako je i Isus rekao, ne bi mogao ovako odgovoriti na postavljeno pitanje da mu nije dano. Duh Sveti nadahnjuje Petra da ispovjedi vjeru u Isusa Krista, kako to još prije njega nije nitko učinio. Zato će postati Petar – Stijena na kojoj će biti sagrađena Crkva, zato će ga Isus uzdići da bude prvak apostolski. Nije to jer je posjedovao neke ljudske izvrsnosti. Znamo da je evanđelje više puta zabilježilo Petrove ljudske nedostatke. No, bio je iskren i požrtvovan u nasljedovanju svoga Učitelja, pa mu je On darovao da se među dvanaestoricom istakne ovom ispoviješću vjere. Tako će mu dati da bude čvrsta stijena Crkvi u ovome svijetu.

A što mi kažemo, tko je Isus?

Odgovor na pitanje tko je Isus za nas je jednostavan, jer nosimo znanje primljeno predajom, jer smo tolike godine pohađali vjeronauk, koji se traži da bismo postali punopravni članovi Crkve. Tako taj odgovor za nas danas predstavlja pitanje znanja, a ne vjere. Ipak, iako znamo koja je tajna Isusove osobe, mi je u vjeri moramo potvrditi. U protivnom, nismo drugačiji od nekršćana, jer taj odgovor danas znaju i pripadnici drugih religija, ali oni ga ne prihvaćaju vjerom. Mi moramo životom potvrditi da je on za nas uistinu Sin Božji. Petar, kao i ostali apostoli su to učinili. Nije im bilo nelagodno ići za Isusom, iako su znali da su mnogi protiv njega. Nikakav strah ih nije priječio da naviještaju Radosnu vijest, iako im je zbog toga život visio o koncu. Svatko od nas zna kada se zastidio svoga Gospodina pred svijetom, kada je odbacio evanđelje zbog neke »opasnosti«. Da, desilo se to i Petru, a ipak je odabran da bude stijena Crkvi. No, on se pokajao, i opravdao svoju ulogu. Možemo i mi pogriješiti i pokazati slabost, ali trebamo je i prevladati, te unatoč povremenim lutanjima, ipak dokazati da je Krist za nas Sin Boga živoga.