Arhiv tekstova
Svakidašnjica nacionalnih svetaca
Ako ste osoba koja za osnovu i u humoru traži logiku, a ne plitke fazone poput »hleda« i »netje da može« i Lanetovo glumatanje Šojićeve uloge; ako ste osoba koja od humora očekuje »nešto više« u odnosu na plansko otupljivanje tv gledateljstva razvijanjem različitih žanrova patriotizma, od Vojne akademije, preko Selo gori, a baba se češlja, do Kursa-džija; ako ste, konačno, osoba koja se ne vrijeđa na humor na vlastiti račun, onda je Crni gruja prava serija za vas.
U moru epizodnih stupidarija, začetih koncem osamdesetih pojavom Boljeg života, na blaženopočivšoj Televiziji braće Karić (BK TV) koncem 2003. počelo je emitiranje serije Crni gruja koja se bavila događanjima u Srbiji uoči Prvog srpskog ustanka. I sam naziv serije, ali i sve epizode u njoj nedvosmisleno su ukazivale kako je riječ o domaćem pandanu kultne BBC-jeve serije Crni Guja (Blackadder) u kojoj se vlastita prošlost tumači na način kako je to činio Broj Jedan, osobno svjedočeći najbitnijim trenutcima svjetske povijesti. Recimo odmah: scenarist Aleksandar Lazić i redatelj Igor Stoimenov u potpunosti su uspjeli u zamišljenom zadatku, jer su od današnjih svetinja toga vremena napravili karikature koje su možda i bliže njihovom stvarnom karakteru nego li nedodirljive uloge svetaca kakvu povijest po pravilu daje nacionalnim velikanima. U tom zadatku maksimalan doprinos dala je i vrhunska glumačka ekipa, predvođena Sergejom Trifunovićem kao Crnim Grujom i Nikolom Kojom kao njegovim tetkom Karađorđem.
Već prvih 12 epizoda za tv ekrane vezala je brojnu publiku tada već znatno suženog prostora u odnosu na raniju državu, jamčeći Crnom Gruji status serijskog evergreena. Crni Gruja – kao »kurčevita kukavica«, sklona prijevari, profitu i potkazivanju – i Karađorđe – kao tlačitelj slabijih, ženskaroš i hedonist svake fele – čine okosnicu ovog serijala, ali su i ostale uloge razvijene do perfekcije. Bole (Boris Milivojević), kao inačica Baldricka iz Crnog Guje, je sirov i glup sluga na kom se Crni Gruja svako malo intelektualno i fizički iživljava dok je Čeda Velja (Marinko Madžgalj) ponešto feminizirani i filozofiranju sklon, ali zato jednako glupi Grujin sluga. U paru, a gotovo uvijek su u paru, djeluju poput nevjernih kućnih ljubimaca-križanaca koji obiljem vlastitih gluposti gazdu svakodnevno dovode u krizne situacije. I ostali likovi razvijeni su do savršenstva: Zmago (Zoran Cvijanović) svojom odličnom »slovenščinom prilagođenom srpskom« svakodnevno propovijeda filozofiju da je rat ipak samo biznis iz kog je jedino bitno izvući novac; lukavi i surovi Aga Aganlija (Nikola Pejaković) na tečnom bosanskom provodi teror nad nemoćnom rajom, pri čemu mu je Crni Gruja uvijek prvi na udaru; bečka borkinja za ženska, ljudska, životinjska i prava kao takva općenito Biserka (Gorica Popović) svjesna je da se njezinih izvještaja o stanju u Srbiji svi boje, a Her Gazda Slavko Mitejzer (Nikola Simić) u epizodnoj ulozi prilikom tendera za džebanu zadivljuje sve oko sebe svojom poslovno-tehnološkom naprednošću (zapravo, samo Crnog Gruju, Boleta i Čedu Velju). Nepravedno bi tu, naravno, bilo izostaviti i čitav niz drugih karaktera, poput proročice Druzile, Karađorđevih atraktivnih družbenica Stamene i Eržike (ova druga ostat će upamćena po izreci »cvrc, Milojko« s mađarskim akcentom), pa Stanoja, Radoja, Vukoja, Miloja... kao lokalne hajduke, međusobno posvađane, ali zato uvijek spremne svaku dilemu i nesporazum rješavati golom silom.
Godinu dana nakon i više no uspješne premijere prvog dijela snimljen je i nastavak serijala Crni Gruja, koji je imao petnaest epizoda. Drugi dio, koji se već uveliko bavi događajima između Prvog i Drugog srpskog ustanka, rađen je u ponešto izmijenjenoj ekipi, jer je ulogu redatelja umjesto Igora Stoimenova preuzeo Milorad Milinković, a lik Crnog Gruje, umjesto Sergeju Trifunoviću (koji se spremao za odlazak u SAD) ponuđen je Nenadu Jezdiću. Osim toga, izmijenjene su i najavne i odjavne špice (»Ore lola sa četiri vola; dva su tuđa, dva njegova nisu...«), ali ništa, ama baš ništa, nije umanjilo vrijednost i kvalitetu ovog serijala. Iako je najviše polemike bilo oko zamjene uloge naslovnog lika, Nenad Jezdić zaista je dostojno zamijenio Sergeja Trifunovića, pri čemu treba reći da je drugi ipak ostao sinonim za Crnog Gruju. Jezik u Crnom Gruji posebna je priča i on čini miks suvremenog političkog govora – što se posebno uočava u liku Karađorđa, gdje Nikola Kojo s fantastičnom lakoćom skida svježe rabljene fraze iz vokabulara Slobodana Miloševića – i lokalnih, ponešto iskrivljenih (čak i do nazala) šumadijskih govora kod Boleta i Radoja, Vukoja, Miloja, koji li je već od njih.
Konačno, poput nekada Grlom u jagode i Jagoda u grlu, snimljen je i dugometražni igrani film pod nazivom Crni Gruja – kamen mudrosti u kom Bole i Čeda Velja jedno vrijeme, igrajući šah produhovljeno filozofiraju o samoj suštini života a Crni Gruja ostat će upamćen u dijelu kada se susreće s turskim špijunom prerušenim u pravoslavnog popa.
Iako prije nekoliko godina najavljivan, nastavak Crnog Gruje (o događajima iz Prvog svjetskog rata) nije ostvaren, a njegovi glavni likovi svoje životne uloge danas igraju u realnom životu na ulicama Beograda i ostalih gradova Srbije. Za to vrijeme na ekranima javnog servisa šojići i dalje zabavljaju većinu.
Zlatko Romić
