Isus je oduvijek privlačio ljudsku pozornost. U njegovoj osobnosti ogledalo se njegovo božanstvo, pa koliko god da su ga ljudi dobro poznavali, uvijek im je donekle ostajao skriven, te su ga tražili, išli za njim, pisali o njemu, a sve ne bi li što bolje proniknuli u tajnu njegove osobe. Tako i evanđelist Luka na početku svog evanđelja govori da on nije prvi koji o Isusu piše, jer postoje izvori koje je on »pomno ispitao«, a piše Teofilu i svima koji će kasnije čitati njegovo evanđelje da se utvrde u onome u čemu su poučeni (usp. Lk 1,4).
Objaviteljske riječi
Kroz stoljeća mnogo je toga o Isusu napisano, i još će biti, jer je on neiscrpna tema kojom se bave i vjernici i nevjernici. To je zato što u događajima koji su obilježili njegov život on nadvisuje sve te događaje, zato što je veći od svake riječi koju je izrekao, a koja je privukla mnoštvo da ga slijedi, zato što je on sam utjelovljena Riječ. Nema ljudske riječi koja bi ga mogla izraziti i odgonetnuti tajnu njegove osobe. Njegovi učenici prepoznali su u njemu nedokučivu tajnu Božje prisutnosti, do koje se stiže samo vjerom, jer ono Božje u njemu nadilazi ovaj svijet, ljudski razum i poznate pojmove, ne može se izreći niti objasniti.
Evanđelja nisu Isusova biografija, iako u njima ima dosta biografskih elemenata. Polazeći od događaja iz Isusovog života, evanđelisti nam naviještaju spasenje koje se po Isusu dogodilo. U tome je od povijesnih činjenica mnogo važniji odgovor na pitanje tko je Isus. Tako je svaki evanđelist stvorio djelo koje nam dok ga čitamo nameće pitanje koje je i sam jednom postavio svojim učenicima: »Za koga me vi držite?« (Lk 9,20). Oni su tada mnogo znali o njemu, jer su mnogo vremena proveli u njegovoj blizini, ali ovo pitanje prodire iza tog općeg znanja, dotiče vjeru. Na njega se može odgovoriti samo iz iskustva susreta ispunjenog vjerom. Zato on za neke jest obećani Mesija, a za druge ostaje samo čovjek iz Nazareta.
Kako bi ljudi u njemu prepoznali obećanog Mesiju, on je sam riječima i djelima objavljivao svoj identitet. Evanđelist Luka kao prvi njegov nastup donosi scenu iz sinagoge u Nazaretu. Tako se kod Luke Isus ne objavljuje nekim moćnim djelom nego tumačenjem Božje riječi po proroku Izaiji: »Duh Gospodnji na meni je jer me pomaza! On me posla blagovjesnikom biti siromasima, proglasiti sužnjima oslobođenje, vid slijepima, na slobodu pustiti potlačene, proglasiti godinu milosti Gospodnje« (Lk 4,18-19, usp. Iz 61,1). Nakon što je pročitao navještaj Mesijinog dolaska, Isus dodaje: »Danas se ispunilo ovo Pismo što vam još odzvanja u ušima« (Lk 4,21). Tako je otkrio tajnu svoje osobe, objavio ispunjenje davno izrečenog proroštva te od tada nastavlja nastupati kao Mesija koji djeluje snagom Duha Svetoga. Mnogi koji nisu čuli ove Isusove samoobjaviteljske riječi ipak su ga slijedili i osjećali da je on onaj koji ima doći. Snagom vjere prepoznali su u njemu Sina Božjeg, jer je bio drugačiji od svih drugih učitelja. Mnogi su, jer su imali snažnu vjeru, dopustili Isusu da djeluje u njihovom životu, da učini čuda koja su snažno djelovala, ne samo na njih nego i na sve druge koji su bili svjedoci tih čudesnih događaja. Vjerujemo li mi dovoljno u Isusa, toliko da mu dopustimo da djeluje u našim životima te pružimo svjedočanstvo ljudima oko sebe?
Vjera ispred znanja
Sin Božji je došao među ljude prije gotovo dvije tisuće godina. Dok čitamo evanđelja, čudimo se onima koji nisu u njega povjerovali. Pitamo se kako im nije bilo dovoljno sve ono što je Isus činio i govorio da u njemu prepoznaju Mesiju, kako su mogli odbaciti Boga koji je došao među njih? A jesmo li mi bolji od svih onih koji nisu prihvatili Isusa? Nadilazi li naša vjera znanje i iskustvo, je li dovoljno jaka da i danas u Isusu prepoznaje svoga Spasitelja koji djeluje u Crkvi, svijetu, našim životima?
Današnji vjernik o Isusu ima jako puno znanja. Napretkom povijesti i arheologije možemo o Isusu doznati i ono manje bitno: kako se oblačio, kako su izgledale ulice kojima je hodao, što se u ono vrijeme jelo i sl. Ipak, iako o njemu znamo mnogo, potrebno je iz tog znanja učiniti iskorak vjere. Isus nije samo povijesna osoba, on nadilazi povijest. U povijest je došao kako bi se ljudima približio i kako bi ih otkupio. Zato naše traganje za Isusom ne treba biti u traganju za informacijama o njemu nego vjersko traganje kojim ćemo ga pronaći u svom životu. Ne trebamo biti zabrinuti hoćemo li ga naći – hoćemo. I znat ćemo kada se to dogodi.
