Arhiv tekstova
Hercegovac u Đurđinu
Nakon Drugog svjetskog rata nekolicina mladih iz Hercegovine došla je trbuhom za kruhom u Đurđin. Dio njih asimilirao se s ostalim življem te tako značajno utjecao na strukturu stanovništva sela nadomak Subotice. Priča je ovo i o čovjeku s prikazane fotografije – Mati Begiću.
Ekonomski migrant
Ovaj rođeni Hercegovac u Đurđin je došao vlakom iz područja Širokog Brijega kao ekonomski migrant, zaposlio se u Zemljoradničkoj zadruzi Nova Brazda, zasnovao obitelj, te ovdje i umro u dubokoj starosti.
S njegove lijeve strane na fotografiji je unuk Marko Begić, a s desne prijateljevo dijete, rođeno od majke Hercegovke, Franjo Bako. Fotografija je snimljena ‘63. godine u Đurđinu na salašu u kojemu su živjele ove dvije obitelji. Mate je umro 70-ih godina i pokopan je na groblju u Bajmaku, Marko se vratio u državu svojih predaka te živi u Mostaru, a Franjo, vlasnik fotografije, ostao je u Đurđinu.
Marko je od svih Matinih unučadi najviše vezan za Đurđin te dođe na grob svojih roditelja i obići prijatelje najmanje jednom godišnje. Prijatelji za njega kažu kako voli dolaziti na manifestacije u sklopu Dužijance te da promovira vojvođanske Hrvate među Mostarcima.
Franjo, sin Anice Bodža, jedne od brojnih Hercegovki koje su došle za vrijeme djevojačkih dana u ovo mjesto govori nam kako su ti ljudi, iako daleko od svojega rodnoga mjesta, izrazito čuvali i ponosili se svojom pripadnošću hrvatskome narodu i Katoličkoj Crkvi.
»Nikada nisu izgubili hrvatski identitet i katoličku vjeru svojih predaka. Ostali su dosljedni svojim korijenima do smrti, bez obzira na vlast i na okruženje. Zbog toga često nisu bili podobni političkim i društvenim režimima«, kaže Franjo.
Kao značajnu im osobinu naš sugovornik ističe i optimizam.
»Ti ljudi kad su došli iz oskudnog krša u ovu našu plodnu ravnicu nisu ostavljali niti jedan komadić zemljišta neobrađen. Gdje god su mogli, nešto su zasadili. Među njima je vladao veliki optimizam. Uvijek su govorili da dokle god im Bog da zdravlja, ne mogu biti gladni«, kaže Franjo i dodaje kako su godinama Hercegovci slali plodove svojega rada, kukuruz, pšenicu, svinje itd. vlakom roditeljima i onima koji su ostali u rodnome kraju.
Desetak obitelji
Osim Begića i Bondži, u Đurđin su sredinom prošloga stoljeća iz okolice Širokoga došli i Dugandžići, Martinovići, Zeljko, Arapovići, Čuvalo, Tokići... Iako su u podjednakom broju dolazili i muškarci i žene, veći je postotak žena koje su ostale jer su se ovdje udale i zasnovale obitelj. To je potkrijepljeno i činjenicom da se u Đurđinu češće može čuti izraz »Hercegovka« nego »Hercegovci«. Muškarci koji se nisu na ovaj način vezali za Đurđin otišli su dalje na rad u zapadnu Europu. Mate je jedan od rijetkih među sunarodnjacima koji je dočekao kraj života u ovome selu. Iako je za doseljenike iz Hercegovine karakteristična dugovječnost, sada je već najveći dio njih umro i pokopani su na subotičkim grobljima. Danas živućih rođenih Hercegovki u Đurđinu ima svega nekoliko.
J. D. B.
