Arhiv tekstova

 

Ruža Silađev, 

Sonta

Samo blijeda kopija

 

Sve do masovnijeg upošljavanja Sonćana prije pola stoljeća, kirbaj u našem mjestu održavao se na sam blagdan svetoga Lovre, zaštitnika naše župe. Kako je kirbaj tradicionalno ljetno okupljanje obitelji, rođaka i prijatelja, poput Božića zimi ili Uskrsa s proljeća i kada sveti Lovro pada radnim danom, mnogi uposleni su bili prikraćeni za dolazak u Sontu. Zbog toga se kirbaj od onda počeo slaviti u prvu nedjelju nakon dana svetoga Lovre. Sveti Lovro i kirbaj se proslavljaju od kada je crkva u Sonti imenovana ovim svecem. Ukoliko sveti Lovro pada u nedjelju, onda isti dan bude i kirbaj. Sonta je tada tradicionalno krcata ljudima. Od vajkada se na taj dan lijepo jede, pije, pleše. Nekako su tada svi veseli, sretni što se sreću, jer se možda godinama nisu vidjeli. Na sam kirbaj ujutro kuha se paprikaš za doručak. Nekada je to bio janjeći ili ovčji skoro u svakoj kući. Nekada su bile tri do četiri mise, mala i velika hrvatska i švapska ili mađarska, sve prije podne. Poslije podne se služila večernja. Nakon obilatoga mesnoga ručka, na trpezu se stavljalo sve sezonsko voće s tek dozrelim prvim grožđem i kuhanim mladim kukuruzom. Bostan je također bio nezaobilazan kao i sve vrste kolača. Poslije podne se išlo na vašar, a uvečer u bircuze. U svim kirbajskim aktivnostima sudjelovali su mještani svih dobi. Sontom se orila glazba i pjesma iz kavana, doma mladeži i ispod mnogobrojnih šatri. Od negdašnjeg kirbajskoga slavlja danas je ostala samo blijeda kopija.

I. A.

 

 

Pokojni suprug i ja smo se u Kanadu iselili 1993. godine, za djecom koja su nam tamo otišla koncem osamdesetih. Ovdje već tada za mlade i obrazovane nije bilo neke sjajne perspektive. Kako su devedesetih na ovim prostorima počela najružnija zbivanja, a mi smo već i pobolijevali, brinuli su za nas. Upravo na njihov nagovor otputovali smo k njima s kartom u jednom smjeru. Iako u Sonti još uvijek nismo bili izravno ugroženi, ozračje je već i tada bilo jako negativno. Nije lako u našim godinama otići iz svojeg rodnog mjesta, sa sobom smo ponijeli samo gomilu uspomena, među kojima su bili dominantni naši kirbaji. Veliki sam vjernik otkad znam za sebe, takav je bio i pokojni suprug, a za vjernike poput nas kirbaj je blagdan odmah iza Božića i Uskrsa. Sjećam se još iz djetinjstva da su se u roditeljskom domu za kirbaj okupljali članovi cijele šire obitelji, tako je bilo i kod supruga i njegovih, a tu tradiciju smo nastavili i nas dvoje. Čak i kad smo otišli u Kanadu, na dan sonćanskog kirbaja u Torontu bismo priredili okupljanje i obiteljski ručak za našu djecu i unučad, sve do suprugove smrti. Nostalgija je vremenom postajala sve jača, srce je vuklo na ovu stranu, tako da u posljednjih osam-devet godina za svaki kirbaj doputujem u Sontu, jer osjećam da više ne smijem propustiti niti jednu misu na dan svetog Lovre u našoj crkvi. Od te molitve, pjesme, od tog ozračja kojega nigdje dalje nema, srce mi se ispuni blaženstvom koje će trajati do narednog kirbaja.  

I. A.

 

 

Za današnji dan, kirbaj, vežu me lijepa sjećanja iz djetinjstva i mladosti, ali i jedno vrlo ružno, na kirbaj 1995. godine. Odrastala sam u ne osobito bogatoj obitelji, ali u obitelji punoj ljubavi i razumijevanja. Otkad znam za sebe, kirbaji su mi bili nešto drago, nešto osobito svečano, nešto vrlo mistično. Za taj dan dolazili su nam gosti iz Sombora i Apatina, bila ih je puna kuća. Voljela sam i Božić i Uskrs, ali kirbaj je zauzimao posebno mjesto u mojem srcu. Crkva mi je tada bila najljepše urešena, puna nepoznatog, lijepo odjevenog svijeta. Poslijepodneva s rodbinom uz nezaobilazni obilazak vašara, vožnje na ringišpilu i hrpu kupljenih igračaka, bila su mi najdraža. I, dakako, sladoled od vunice, kojega bismo jeli samo za kirbaj. Kako sam odrastala, shvaćala sam simboliku kirbaja u smislu obiteljskog okupljanja i druženja. Taman kad mi je bilo najljepše, kad sam zasnovala svoju obitelj, došle su zle godine i zli ljudi. I danas sjećanje na kirbaj 1995. u meni izaziva jezu. Poslijepodnevni stampedo ulicama sela, uz podvriskivanja, psovke i pucnjavu, zaledio mi je dušu. Suprug i ja smo bili među onima koji nisu mogli i nisu htjeli trpjeti nikakve pritiske i izbjegli smo u matičnu domovinu Hrvatsku. Tamo smo pronašli svoj mir, a u Sontu danas dolazimo u posjet roditeljima, ne zaobilazeći kirbajsko okupljanje obitelji u njihovom skromnom, ali vrlo toplom domu. Danas s nama dolaze i naša djeca sa svojim obiteljima i tu tradiciju ćemo održavati dokle god možemo.

I. A.