S dvadesetak filmova, nekoliko prestižnih nagrada i nominacija te dobrim kritikama, što mu je donijelo kultni status, finski redatelj i scenarist Aki Kaurismäki jedno je od vodećih imena autorskog filma današnjice. Njegov stil je neobičan, ali zato veoma prepoznatljiv. Majstor je specifične atomsfere u kojoj se miješaju socijalna drama, film noir i neizostavni crni humor. Njegovi filmovi, naravno, neće privući svakoga, ali ćete ih, već po prvim kadrovima, lako prepoznati. Što, složit ćete se, nije mala stvar.
Kaurismäki je poznat po eksperimentiranju sa žanrovima i formama. »Kada malo bolje razmislim, ja u svijet filma nisam donio ništa svoje. ‚Krao‘ sam ali nisam to mnogo mogao činiti bez skakanja od polurealističkih bajki do ozbiljnih melodrama«, pojasnio je u jednom inetrvjuu.
Kaurismäki je zaštitnik potlačenih: njegovi junaci su poniženi slojevi radničke klase, odbačeni, usamljeni ljudi, marginalci raznih vrsta... Drugim riječima, on je zainteresiran za malog, običnog čovjeka, što kod gledatelja stvara jaču vezu s likovima i budi veće zanimanje za njihovu sudbinu.
Druga strana nade Kaurosmäkijev je najnovi film, premijerno prikazan ove godine. U pitanju je drugi dio planirane trilogije o ilegalnim migrantima započet s filmom Le Havre iz 2011. godine.
Glavni likovi su Wikstrom (Sakari Kuosmanen), sredovječni trgovački putnik koji je upravo ušao u svijet ugostiteljstva i sirijski izbjeglica Khaled (Sherwan Haji) koji je u Finsku stigao kao »slijepi putnik« na brodu iz Gdanjska. Khaled traži azil, ali ga državna administracija odbija, te odluči pobjeći iz prihvatnog centra. U bijegu upoznaje »domaćeg« Wikstroma koji mu pomaže snaći se: pravi mu lažnu iskaznicu te mu daje posao u restoranu. Svježe stečeni finski prijatelj mu također pomaže pronaći i sestru Mirjam (Niroz Haji) koju je izgubio na putu do Europe. I sporedni likovi (nespretne, ali dobronamjerne Khaledove kolege iz restorana) pomažu izbjeglicama kada se za to pokaže prilika.
Riječ je o filmu s pozitivnim porukama. U biti, on govori o »stranim« elementima koji, ukoliko je nužno, bez problema mogu funkcionirati skupa. U više se navrata naznačava da je svijet zajedništva moguć, čak i kroz komične ilustracije u kojima se, primjerice, suši pravi od usoljene haringe ili gdje je san jedne od akterica pun nespojivosti: »otići u Mexico City, piti sake i plesatii hulu«. Kao takav, film nam nudi suosjećanje, razumijevanje i toplinu (koliko je to moguće u finskoj varijanti).
Stilski, i ovo je tipičan Kaurismäkijevski film; finski filmaš i ovoga puta dosljedno primjenjuje svoju brižljivo izgrađenu poetiku. Tako su tu: specifična atmosfera bez previše priče, crni humor, hladna lica likova izmirenih sa svojom sudbinom, Helsinki kao mjesto radnje, retro dizajn interijera, starinska američka kola i rockabilly glazba...
Film završava happy endom u univerzalnoj humanističkoj poruci: budimo ljudi i pomažimo se kada već sustav to ne čini! S obzirom na izazove koje je izbjeglička kriza donijela na stari kontinent, ovo je vrlo aktualno ostvarenje. Međutim, Kaurismäki se ipak poziva na opće mjesto ljudskosti ne zalazeći dublje u neke druge aspekte problema spomenute krize.
Bez obzira na to, film je vrijedan gledanja. Ako ne vjerujete mojoj, vjerujte preporuci struke: Kaurismäki je na ovogodišnjem Berlinskom festivalu za Drugu stranu nade dobio Srebrnog medvjeda (nagrada za najbolju režiju). Kaurismäki je cijenjen i u našim krajevima: prije tri godine ciklus njegovih filmova prikazivan je na Radio-televiziji Srbije (RTS) a neznatno kasnije i na Hrvatskoj radio televiziji (HRT). Stoga je za očekivati da će, nakon kino distribucije, i Druga strana nade uskoro stići do naših malih ekrana...
