Ove je godine nedavno, 31. srpnja, bio jedan »interesantan« sedamdesetogodišnji jubilej, koji je prošao skoro bez pozornosti i proslave. Naime, na ovaj dan 1945. godine na Skupštini izaslanika naroda Vojvodine odlučeno je da Autonomna Pokrajina Vojvodina uđe u sastav federalne Narodne Republike Srbije. Tada je prvi put službeno spomenut naziv Vojvodina. Članovi vladajuće SNS (pogotovo iz Vojvodine) ovaj datum, jubilej ne priznaju (i s autonomijom Vojvodine »imaju problema«), ali zasad je ovo službeno (vidjet ćemo što će se dogoditi poslije izbora za Skupštinu Vojvodine iduće godine).
Sudbonosni događaji 1944.-45. godine
Naredbom Glavnog štaba Vojvodine, 17. listopada 1944. godine formirana je Vojna uprava s dvjema vojnim oblastima: za Banat i za Bačku i Baranju, i GŠ je preuzeo svu izvršnu i sudsku vlast. Skoro polovica stanovništva (Mađari 26 posto i Nijemci 21 posto) proglašeno je »kolektivnim krivcima« i planirano je njihovo iseljenje. U slučaju Nijemaca to se i ostvarilo, a Mađarima je kasnije »malo progledano kroz prste« i odvedeni su na Srijemski front i u radne bataljune. Počela je i druga kolonizacija, prije svega »boraca«, a kasnije i drugih (uglavnom Srba i Crnogoraca). Oni su dobivali kuće i posjede Nijemaca, tako da su početkom 1946. godine više od polovice stanovništva Vojvodine bili Srbi (novo promijenjeno etničko stanje Pariška mirovna konferencija je šutke prihvatila). Kao što je došlo do etničke promjene sastava stanovništva, tako je došlo do promjene i u vlasništvu nad zemljom i tvornicama u korist države. U pravu ovaj se čin naziva »nacionalizacijom ili izvlaštenjem«. U Vojvodini je i dandanas najveći postotak »državnog vlasništva« nad poljoprivrednim zemljištem (oko 40 posto) i nikako da se izvrši »denacionalizacija«.
Razdoblje od 1948. do 1955. godine
Poslije okončanja II. svjetskog rata i »hladnoratovske« podjele pobjednika, Jugoslavija se u početku priključila tzv. »socijalističkom bloku«. Poslije sukoba s »Informbiroom« 1948. godine, Jugoslavija se sukobljava s »istočnim blokom« i formalno se distancira od SSSR-a, balansirajući između dvaju hladnoratovskih svjetskih blokova. Međutim, vladajuća »socijalistička« ideologija koristila je iste izvore (marksizam-lenjinizam) pa su tako osnovna rješenja u uređivanju, planiranju i rukovođenju državom proizišla iz tih doktrina i često su bila slična i skoro identična, naročito u početku socijalističke ere. Ovaj je sukob značio i hermetički zatvorenu granicu prema Mađarskoj, i sve do pomirenja sa SSSR-om u Vojvodinu se nije ulagalo, a nastavljena je i predratna praksa premještanja industrijskih pogona. Nalozima centralnih planera rijetko se odupiralo (u slučaju subotičkog Ruffa, kasnije Pionir to se dogodilo). Osim nacionalizacije industrijskih pogona, izvršena je i eksproprijacija na većini privatnih zemljišnih posjeda (»agrarna reforma«) i stvarana su velika društvena gazdinstva koja su postala nositelji planske poljoprivrede, ali i čuvari životnog standarda stanovništva. Druga kolonizacija je donijela promjenu u poljoprivrednoj proizvodnji. S radno intenzivne poljoprivrede, kojom su se bavili Nijemci, prešlo se na radno manje intenzivnu poljoprivredu, tj. gajenje žitarica i kukuruza, što se rješavalo mehanizacijom, a sve se ovo kasnije odrazilo i na razvoj stočarstva, povrtlarstva i vinogradarstva. Višak radne snage iz poljoprivrede nalazio je zaposlenje u gradovima, u novim industrijskim pogonima.
Postupna decentralizacija
U Jugoslaviji je u početku, od 1945. do 1948. godine funkcionirao nekakav »višepartijski sustav«, međutim poslije sukoba sa SSSR-om zavladao je strogi centralizirani jednopartijski sustav. Političkoj eliti, poučenoj iskustvom iz bivše Jugoslavije, bilo je jasno da strogi centralizam ne vodi u dobrom smjeru i polako su počeli mijenjati sustav. Zato se 1953. godine donosi Ustavni zakon koji uređuje: »područje organizacije vlasti i osigurava daljnji razvitak socijalističkih i demokratskih odnosa i svestranog napretka i slobode ljudi«. Istovremeno se vrši reorganizacija lokalne vlasti radi što efikasnijeg provođenja ciljeva. Formiraju se veći srezovi. Deset godina kasnije (1963.) donosi se novi Ustav, sada već Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, odnosno SFR Srbije. Nakon Ustava iz 1963. godine doneseno je nekoliko ustavnih amandmana (1967., 1968. i 1971.), te je 21. veljače 1974. godine donesen i novi Ustav SFRJ, koji je predvidio decentralizaciju države, koja je donijela izvjesnu samostalnost u prikupljanju sredstava i odlučivanju o njihovoj upotrebi. Formiraju se općine. To je početak »poslijeratnog uspona« Vojvodine i usprkos svim početnim nevoljama, pokraj Slovenije i Hrvatske ona je postala najrazvijeno područje SFRJ.
