Arhiv tekstova

Palača Dunavske banovine u Novom Sadu koncem 1939. godine polako se završavala, ali još službeno nije niti otvorena, kada je došlo do ponovnog »prekrajanja teritorija« Kraljevine Jugoslavije. Naime, 26. kolovoza 1939. godine sklopljen je sporazum, koji je u povijest ušao kao Sporazum Cvetković-Maček, po kome se u okviru rješavanja »hrvatskog pitanja«, kao prvi korak, formira nova, posebna upravno-teritorijalna jedinica Banovina Hrvatska u okviru Kraljevine. Banovina Hrvatska je formirana spajanjem Savske i Primorske banovine, čijem se teritoriju priključuju teritoriji kotara: Dubrovnika, Iloka, Šida, Brčkog, Gradačca, Dervente, Travnika i Fojnice. Velegrad u nastajanju, Novi Sad, odjednom je postao pogranični grad s Banovinom Hrvatskom. Tako se u roku od 20 godina teritorij države ponovno reorganizirao, možda po austrougarskom modelu, u nastanku je bila neka vrsta srpsko-hrvatske monarhije na čelu s dinastijom Karađorđević.

 

»Nemoguća misija«

 

Stvaranje zajedničke neovisne države južnoslavenskih naroda nije bila jedina opcija o kojoj su političari slavenskog podrijetla, koji su živjeli u Monarhiji, raspravljali, bilo je i drugih prijedloga. Danas je samo jedna povijesna činjenica i kuriozitet koji je pao u zaborav, tzv. Svibanjska deklaracija Jugoslavenskog kluba u Carskom vijeću, u kojem su bili hrvatski zastupnici iz Istre i Dalmacije, slovenski zastupnici, te dvojica Srba iz Bosne i Hercegovine, čija je deklaracija glasila: »Zastupnici Jugoslavenskog kluba, na temelju narodnog načela i hrvatskog državnog prava, zahtijevaju ujedinjenje svih zemalja u Monarhiji, u kojima žive Slovenci, Hrvati i Srbi, u jedno samostalno, od svakog gospodstva tuđih naroda slobodno i na demokratskoj podlozi osnovano državno tijelo, pod žezlom habsburške-lorenske dinastije.« Zapravo su bili zagovornici trijalizma, podjele Monarhije između Austrije, Ugarske i Hrvatske (u hrvatski dio trojne Monarhije ušli bi i Slovenija, BiH i Vojvodina). Ovo je bio prijedlog za rješavanje tzv. hrvatskog pitanja. Politička reakcija na ovu deklaraciju nije izostala iz više razloga: dotad neutralne SAD su stupile u rat na strani Antante (prvobitno savez Francuske i Velike Britanije, kojem se kasnije priključilo i Rusko Carstvo). U Rusiji je politička situacija bila nestabila (koncem godine izbit će i revolucija). Glavni protivnik Antante su bile Centralne sile (Njemačka, Austro-Ugarska i Italija), a prije svega Francuskoj nije odgovarao opstanak Habsburške Monarhije ni u kakvoj formi, zato je idućeg mjeseca počela Krfska konferencija, čiji je rezultat bilo stvaranje Kraljevine SHS, dok se Austro-Ugarska Monarhija raspala.

 

Federacija – da ili ne?

 

Na Krfskoj konferenciji Pašić je rekao: »Od federacije smo odustali (mi Srbi  op. aut.) iz dva razloga: 1. to ne bi bila dovoljno jaka država, 2. ne možete odijeliti Srbe i Hrvate jedne od drugih. Jer ako bi bili Srbi za sebe, a Hrvati za sebe, teško bi bilo granicu postaviti. Izmiješani su. Zbog toga moramo tražiti formu gdje će svaki moći živjeti i smatrati državu kao zajednicu.« Kao što znamo, političke nesuglasice između Srba i Hrvata su se nastavile, jer su Hrvati uporno tražili za njih pravilnije federalno uređenje (na to su navikli već u Monarhiji). Kulminacija i rezultat rasprava bio je Sporazum Cvetković-Maček čiji su akteri bili Dragiša Cvetković, predsjednik Vlade kraljevine Jugoslavije i Vladko Maček, predsjednik oporbene Seljačko-demokratske koalicije (ujedno i predsjednik Hrvatske seljačke stranke  HSS). Dio dogovora je bio da Maček postane potpredsjednik kraljevske vlade i da se kasnije formira teritorij Srpske zemlje u koji bi ušli teritoriji Vrbaske, Drinske, Zetske, Dunavske, Moravske i Vardarske banovine. Pitanje Slovenije nije bilo prijeporno, predviđalo se stvaranje Slovenske autonomne banovine, sporno je ostalo razgraničenje u Bosni i Hercegovini. Znači, na koncu je usvojen federalni koncept. Interesantno je napomenuti kako su Mačeka i HSS podržavali Samostalna demokratska stranka – SDS, koja je okupljala Srbe prečane, tj. Srbe preko Save i Dunava, odnosno iz današnje Vojvodine (Austrougari na okupu). Možda su oni i utjecali da se, kad se razmišljalo o stvaranju triju federalnih banovina – Hrvatske, Srpske i Slovenske, stvore autonomna Vojvodina i Bosna i Hercegovina, za ovo bi se tražio plebiscit, danas bismo rekli referendum (izvor iz Wikipedije), no nije ovo toliko bitno. Ovaj je sporazum ipak ostao na papiru, jer ubrzo je 1. rujna iste godine izbio II. svjetski rat koji je Europi i južnoslavenskim narodima donio novu teritorijalnu podjelu i neizmjerne patnje.