Arhiv tekstova

Ribiči jesu strastveni zaljubljenici u vodu i ništa im milije nije od udica i štapova i višesatnog sjedenja pokraj vode, ali ima dana kad i oni ostave svoje štapove i povuku se čekajući neke toplije dane. Ipak ima i ribiča i prilika kada se na vodu izlazi i na debelom minusu i bacaju mamci i udice. Takav jedan doživljaj upriličili su nam ribiči iz Monoštora.

Iskreno da kažem, poziv jesmo prihvatili od prve, ali s malom rezervom. Kako ćemo stići do te ribičke oaze od sela udaljene nekih 40 minuta hoda, a kad stignemo što ćemo tamo zateći? Da ne bude to samo tek nekoliko ribiča? I onda gdje nam je tu novinarska priča. Iskreno u svemu smo bili u krivu. 

 

Vatra, pržena kobasica i štapovi

 

Prvo, šetnja od sela do ribičke oaze, kroz snijegom prekrivenu šumu, doživljaj je sam za sebe. Drugo, što nas je iznenadilo je broj okupljenih ribiča spremnih da se najprije uhvate u koštac sa zaleđenim rukavcem Dunava pa onda i s mamcima i udicama. I štukama. Razmiljeli se po zaleđenoj vodi tražeći sebi mjesto gdje će probijati led i pecati. Nekako nam nesigurno djeluje ta zaleđena voda. Hoće li led izdržati da nam ne počne pucati pod nogama? Sve nabrajamo u sebi i odlažemo silazak na zaleđenu vodu. Ali uporni ribiči nas uvjeravaju kako brige nema »pa led je debeo i 15, 20 centimetara«. Vidimo udaraju sjekirama, sve pršti oko njih pa se i mi ohrabrimo da kročimo na zaleđeni dunavski rukavac. I gledamo.

A ono začas u ledu na desetine izbušenih rupa i začas u svakoj od njih udica s ribicom, plovak i najlon za pecanje. Čudno nam nema štapova, ali kažu »tako se na ledu peca štuka«. Vjerujem, nema razloga da ne vjerujem, ali nikada nisam vidjela kako se peca na ledu pa eto pitam. Neću previše pitati, ali mi se nekako činilo da će se štuke uhvatiti i bez da se u plovak netremice gleda, jer su se naši ribiči brzo razmiljeli po obali uz vatru, prženu kobasicu i slaninu. I po koji gutljaj domaće rakije. Tek da se malo zagriju. No, ne damo mi tek tako mira ovim našim ribičima pa ih uporno pratimo i dosađujemo pitanjima. Prvo je bilo u čemu je draž ovog pecanja na ledu. »Ko nije ribič ne znam kako da mu objasnim. Mi jednostavno volimo pecati s leda i što se tu ima objašnjavati. Mislim da su nam danas polovične šanse da nešto upecamo, ali vidjet ćemo što će biti«, kaže Zoran Adam. Ne pamti da je u posljednjih petnaestak godina u vrijeme kada je dozvoljeno pecanje štuke bilo ovolikog leda. Kaže, bilo je leda na vodi prije pet godina, ali to je bilo u veljači, a tada već nije dozvoljeno pecanje štuke. 

Na Bašći

 

»Trenutačno živim u Somboru  i ništa me nije moglo spriječiti da dođem danas. Nekada mi je najveća draž bilo pecanje na ledu, ali sam u međuvremenu postao šarandžija, a pecanje šarana na Dunavu je vrh. Odmah poslije toga stavio bih pecanje na ledu. Dok voda nije zaleđena zna se točno gdje su najbolja mjesta za pecanje štuke. Štuka je grabljivica koja lovi iz zasjede, znači pored trave i granja se umiri tako da se tu pod obalom peca štuka«, pojašnjava nam iskusni ribič Marin Periškić koji na naš upit od kada peca spremno odgovara: »Od kada sam prohodao.«

Iskusnog ribiča Đuru Ranga, koji je bio i organizator ove male ribičke fešte pitamo i gdje su nas to doveli, jer ako nas netko upita pa gdje su to pecali s Monoštorcima da ne ispadne da baš pojma nemamo. »Mi smo na starom Dunavcu, koji Monoštorci zovu Bašća. To je stari tok Dunava koji je  nakon prokopavanja kanala Dunav – Tisa – Dunav ostao mrtvaja, jedan rukavac. Ovakva slika zaleđenog rukavca i ovoliki broj ribiča na ledu nećete vidjeti često. Posljednji put ovako je bilo 2002. godine«, priča Rang koji s obale budno prati sve što se događa među ribičima. Na ledu i oko vatri zapaljenih na obali. 

Da bi ovaj ribički susret imao i svoju posebnu draž organizirano je i natjecanje. Kraj nismo dočekali, jer je to natjecanje i samim ribičima bilo najmanje bitno. Važno im je da su izašli na vodu, ili je možda bolje reći led, razigrali svoje pribore i kako kažu, barem na nekoliko sati pobjegli od svojih žena. U to sa ženama zalazili nismo, ali smo se popodne ipak raspitali je li bilo ulova. Kako smo čuli, nije ih toga dana htjela ribička sreća.