Prvi rujan je značajan datum za sve roditelje, jer je taj datum službeni početak nastave u osnovnim i srednjim školama, ili kako se još službeno zovu jednom novokomponiranom kovanicom: u odgojno-obrazovnim institucijama, što znači da djeca tu trebaju steći znanje i osnovni odgoj. Početak školske godine je naročito stresan iz više razloga za roditelje čija djeca upravo prvi put prekoračuju školski prag. Prvi razlog je: kako sigurno da stignu i vrate se djeca iz škole, u današnjim prometnim uvjetima, kada ima sve više nesavjesnih vozača. U kulturnim sredinama policija osigurava dežurstvo kod bitnih pješačkih prijelaza na putu do škole, upućuju se apeli vozačima da pažljivije voze, da obrate pažnju na đake koji žure u škole. Po mom znanju, u našem gradu prvi dani školske godine su protekli sigurno.

 

Koliko je teška torba osnovca?

 

Ne znam zašto, ali mene mališani s rancima punih knjiga i pomoćne opreme podsjećaju na Šerpe koji u himalajskim ekspedicijama na leđima nose tovare planinara, koji žele osvojiti neki vrh tog planinskog lanca. Možda i oni kreću u osvajanje vrhova znanja? Uvijek se pitam, zar moraju nositi baš toliko raznih knjiga i teka svakodnevno u školu? Zašto tamo nema, recimo, kaseta gdje bi ostavili knjige? Izmjereno je: torbe su teške oko 4 kg. Naravno, današnje suvremene škole bazirane na dostignućima pedagoških znanosti ne mogu se usporediti sa školama početkom pedesetih godina. Koliko se sjećam, u prvom razredu imao sam dvije već korištene knjige: čitanku i osnove za matematiku, i također dvije tanke male teke, jednu s linijama za pisanje i jednu s kvadratićima za matematiku. Tada je još bilo i kažnjavanja, što je danas nezamislivo. Djeca imaju sva prava, nastavnik ne smije pojedine mamine »zvijezde i zvjezdice« slučajno pogledati poprijeko, jer slijedi tužba roditelja, što može dovesti do smanjenja plaća čak i otkaza profesoru. Kao da đaci i roditelji imaju sva prava ovog svijeta, a skoro nikakve obveze. Priča se da će roditelji isto ocjenjivati rad nastavnika. Za sada je situacija takva da roditelj može prisustvovati na bilo kojem satu.

 

Početak pada kvalitete školske nastave

 

Prvi ozbiljan udarac školstvu nanijela je tzv. Šuvarova reforma kada je osnovno obrazovanje prošireno na deset godina, nakon kojeg je slijedilo dvogodišnje tzv. usmjereno obrazovanje. Svojedobno sam i ja radio honorarno u Građevinsko-tehničkoj školi, predavao sam tehnologiju tesarskih radova. Pola razreda su bile djevojčice. Možete zamisliti koliko su žarko željele biti tesari. Učenici su imali i praktičnu nastavu (danas se to zove dualna nastava) u građevinskoj tvrtki Integral, gdje su uglavnom vadili klinove iz dasaka ili išli kupiti doručak radnicima. Ovakvo obrazovanje trebalo je zamijeniti klasične trogodišnje majstorske škole. Ono što sigurno znam je da smo imali sve manje i manje kvalificirane radnike. Ako me sjećanje ne vara, niti jedan moj učenik nije se zaposlio kao tesar. Na kraju je i ova »reforma« propala, ali nakon »događanja naroda« devedesetih godina, polako su se dogodile krupne promjene u prosvjeti, a niz štrajkova su remetili već uveliko srozanu nastavu. Tko je imao prilike bježao je iz prosvjete. Otvaranja privatnih fakulteta i viših škola nažalost rezultirala su i time da tko ima novca može kupiti diplomu (kod tehničkih struka malo teže).

 

»Stidim se što radim u prosvjeti«

 

Meni izgleda da su danas najugroženiji nastavnici tjelesnog odgoja, te muzičke i likovne kulture, jer roditelji, pa i đaci, ove predmete smatraju manje vrijednim. Svi profesori se žale da nemaju skoro nikakvih mogućnosti disciplinirati učenike ali i agresivne roditelje. Jedan nastavnik tjelesnog je dao otkaz s obrazloženjem da ne zna koga treba prvo istući: učenika, roditelja ili nekog od kolega. Jedna nastavnica se žali da su djeca sklona ozljedama, jer se malo kreću, sjede pred televizorom ili uz računalo, pa su njihovi ligamenti, mišići slabi, i pri lošijem pokretu odmah se ozlijede. Naravno, nastavnik je kriv. Nema više ni dodatnih sekcija, npr. iz rukometa, košarke itd., jer ih nitko ne želi voditi. Ako netko želi da mu se dijete bavi sportom, to treba debelo i platiti. O udžbenicima kolaju svakakve priče. Činjenica je da ako jedno dijete ide u prvi razred, najčešće ne može koristiti knjige starijeg djeteta, jer svaka učiteljica ima pravo birati izdavača nastavnih sredstava. Jedan komplet staje najmanje oko 100 eura. Očito je da je tiskanje školskih knjiga unosan i siguran posao (pomalo podložan i sitnoj korupciji). O nasilju u školama da ne govorim, svaka ozbiljnija škola danas ima i svog policajca. Zaista, kuda idu naša dječica s tim torbetinama? Što će naučiti? Pogrešno je vjerovati da škola može zamijeniti kućni odgoj. Ali promislimo u kakvim uvjetima su išli u školu današnji roditelji, koji odgoj su oni dobili. Ne mogu se rušiti samo pojedini segmenti zajednice, a ostalo da bude netaknuto. Ne čudim se što mi je jedan dugogodišnji nastavnik rekao: »Stidim se što radim u prosvjeti.« Možda bi se trebali postidjeti i neki odgovorniji za današnje stanje u našem društvu i umjesto stalnih »reformi« konačno pokušati izgraditi jedan suvremen školski sustav.