Vijest da je među nekoliko desetaka otpuštenih radnika iz javnih poduzeća i ustanova u Somboru i desetoro uposlenika u somborskoj knjižnici Karlo Bijelicki prošla bi nezapaženo kao što je prošlo otpuštanje u ostalim ustanovama da se zbog tog otpuštanja  i samim tim zatvaranja seoskih knjižnica  nije oglasio (opozicijski) Demokratski savez vojvođanskih Mađara. Za njih s  razlogom, jer je među desetoro prekobrojnih i petero Mađara, za njih s razlogom jer će knjižnice biti zatvorene i u nekoliko  sela u kojima su Mađari većinsko stanovništvo. Ali svoju suglasnost na ovakvu racionalizaciju u somborskoj knjižnici dalo je Mađarsko nacionalno vijeće i samim time predupredilo da se u ovoj racionalizaciju govori kroz prizmu ugrožavanja prava mađarske nacionalne zajednice. I tu bi priča mogla biti završena, jer oni prekobrojni već su proglašeni viškovima i bivšim radnicima knjižnice. 

Sada će netko tko stvari gleda racionalno reći – pa što. Bez toliko toga sela su ostala posljednjih godina. Bez banaka, liječnika, radnih mjesta, bez pijaće vode. Netko tko stvari gleda racionalno pitat će koliko dnevno ili tjedno uđe ljudi u seoske knjižnice da bi posudilo neku knjigu i ima li s te strane opravdanosti da svako selo ima svoju knjižnicu, po jednog uposlenog knjižničara, prostor koji se mora grijati, za koji se mora plaćati struja. I bit će u pravu. Ali pravo će imati  i oni koji stvari posmatraju malo drugačije i podsjećaju da su knjižnice u selima postojale (negdje) još i u XIX. stoljeću, da su seoske knjižnice tek 60-tih godina prošlog stoljeća postale dio gradske knjižnice i odakle onda pravo da se gasi nešto što je tečevina mnogo starija od ovih koji nam danas kroje  (ne)kulturu i sve ostalo. ( Na stranu sada to što je pitanje da li se racionalizacija morala uraditi baš na ovakav način i kako to da viškova nema u Somboru ni među knjižničarima, ni među onima koji rade prateće poslove u knjižnici). 

Po meni ta dva različita gledišta suština su priče, ne samo o seoskim knjižnicama, već uopće o selima i tome što im je ostalo od onoga što se nekada podrazumijevalo da mora imati svako iole napredno mjesto u kome se ljudi rađaju, školuju, stvaraju obitelj. Slažem se da se ono vrijeme prije, kada su razvoji sela bili planski politički projekti, ne može mjeriti s ovim današnjim. Slažem se, ali pitam: mora li danas uništavanje sela biti planski politički projekt, koji je započet tako što su selima uzeti svi prihodi, a savjeti mjesnih zajednica pretvoreni u ispostave preko kojih vlast ( i ona prošla i ova sadašnja) vrši pritisak, ucjenjuje, manipulira.