Prije tjedan dana završene su višednevne svečanosti koje su bile organizirane povodom prvog rujna, službenog Dana grada. Zvuči pomalo paradoksalno da je ovaj gradski praznik izglasala Skupština općine, kada službeno nismo ni bili grad. Početkom devedesetih godina skupština Subotice bila je oporbena i logično je bilo da nakon pada komunizma u SFRJ ovakav sastav ukine do tada službeni praznik grada, 10. listopada, dan kada su partizani ušli u nebranjeni grad. Isto je bilo logično da su tada nacionalno izuzetno osviješćeni socijalisti, koji su na svim razinama vlasti vedrili i oblačili, takvu odluku žestoko napadali lažima ili poluistinama. Prije svega, taj čin nisu stavili u odgovarajući povijesni kontekst,  konac XVIII. stoljeća, kada je u Austrijskom carstvu vladao klasičan feudalni sustav. Otkup feudalnih prava i privilegija slobodnog kraljevskog grada, tada malobrojne građane doveo je u ravnopravni status s plemstvom i svećenstvom. Biti građanin nije bilo opće pravo nego privilegij vezan uz imovinski cenzus i svatko tko je dobio taj status, morao se zakleti u crkvi da će biti pošten i ispravan građanin. 

 

Kakvi su sukobi bili s feudalnim vlastima? 

 

Tadašnji  magistrat komorske varoši  Sent Marija poduzimala je razne korake da dobije u feudalnoj carevini najviši gradski status, privilegij slobodnog kraljevskog grada, kojeg su tada već posjedovali Novi Sad (1747.) i Sombor (1748.), gde je bilo i sjedište plemićke županije koja je ujedno bila i feudalni gospodar grada. Upravo sa Županijom grad je imao najviše nesuglastica, stalni sukobi su bili oko davanja zaprega za prijevoz raznih proizvoda što je bila obveza stanovnika varoši. Druga teška obveza je bila davanje hrane i stana za vojsku, koja se prilikom marša našla u gradu. Na putu k najvećem privilegiju grad je godine 1765. počeo organizirati kolonizaciju Bajmoka radi davanja zaprega i za udomljenje vojske. Godine 1770. pozvali su stanovnike pustara i salaša da se presele u selo, inače će im zemlju koju koriste dati drugima. A da preseljenje bude privlačnije, prvo su izgradili krčmu, a sljedeće godine i kapelu. Na koncu grad je morao izgraditi i »nabaviti stanovnike« za još dva sela, Čantavir i Aleksandrovo (ova naselja su ostala u županijskom vlasništvu). Grad je prvi put tražio najviši privilegij 1764. godine preko lokalnih plemića. Povod je bio ponovni sukob sa županijom oko plaćanja poreza za vršenje vlastelinskih prava i davanje zaprega. Ovaj pokušaj je bio neuspješan. Od 1770. do 1773. traje novi sukob sa županijom oko goveda bez gazde. Županija pokreće i kaznenu tužbu protiv grada. Tijekom suđenja došlo je i do vrijeđanja od strane županije, jer su Suboticu nazvali »gradom sa seljačkim magistratom«, a prema čelnicima grada ponašali su se »kao prema predstavnicima posljednjeg sela«. Ovo je za tek stasale komorske građane bila strašna uvreda, možda su zato 1775. godine ponovno krenuli u akciju. Senatori Petar Josić i Mate Rudić kreću u Beč tražiti pristaše svojih težnji za konačno »oslobođenje« 

 

Koja je cijena privilegija?

 

Po svemu sudeći i tada je bilo potrebno imati veze, koje su i koštale. Primjera radi, jedan od dvorjana, kraljevski savjetnik Redl, obećao im je da će preko jedne dvorske dame isposlovati audijenciju kod carice, a savjetovao ih je da referentu Majláthu daju 150 zlatnika, jer nije svejedno kako će napisati molbu carskom uredu, odnosno kraljici, na njemačkom jeziku. Drugom utjecajnom dvorjaninu grofu Festetichu, pošto on ne prima novac, trebaju ponuditi 20 rasnih kobila i jednog pastuha za njegovu ergelu koju je upravo formirao. Poslije još malo darovanja novaca, u travnju 1777. godine, austrijska carica/mađarska kraljica Marija Terezija konačno je osobno primila senatora Josića u kratku audijenciju i na koncu sastanka je obećala da se neće protiviti oslobođenju grada »čim predmet stigne do nje«. Poslije utvrđivanja činjeničnog stanja i dodatnih zahtjeva županije, gradski kapetan Ivan Sučić i glavni bilježnik Ante Parčetić 1778. godine odlaze u Požun (danas Bratislava) ponuditi kraljici još »darova« 100 opremljenih konja i 5.000 zlatnika za troškove ratovanja u Bavarskoj. Kraljica je darove blagonaklono prihvatila, a deputati poručuju gradu: »na dobrom smo putu da naša stvar uspije, samo da imamo dovoljno novaca«. Iduće 1779. godine 22. siječnja u bečkom uredu objavljulje se akt o proglašenju Subotice slobodnim kraljevskim gradom, a 19. veljače carica je »njenom urođenom blagonaklonošću naredila da se grad nazove Maria Theresiopolis«. 

 

Prva proslava »konačnog oslobođenja«

 

Povelja carice, gradski privilegij, svečano je objavljena 1. siječnja. Tada je grad postao »kolektivni plemić« s pravom delegiranja dva zastupnika u Ugarski plemićki sabor, ujedno je postao i vlasnik ogromnih zemljanih posjeda-pustara. Čelnici su držali govore na latinskom i narodnom (ilirskom) jeziku, predstavljen je i prvi kraljevski povjerenik grada, u franjevačkoj crkvi je održan Te Deum, proslava se natavila po kućama i gostionama, za narod je ispečen jedan vol, a na glavnom trgu iz 50 buradi točeno je dobro vino radi uživanja naroda. Skoro sam zaboravio reći da je na koncu »otkup feudalnih prava« stajao još 266 666 forinti i 40 krajcara, na kredit u trajanju od šest godina, ali je zato razvoj grada krenuo uzlaznim putem koji je trajao do početka XX. stoljeća.