Jasna Dulić,
Đurđin
Naše pravo!
Iako nam je Sara, koju smo ove godine upisali u prvi razred, najstarije dijete, imam iskustva od ranije s nastavom na hrvatskom jeziku jer mi dvije sestre idu u hrvatske odjele, također u Đurđinu. Muž i ja smo se odlučili upisati naše dijete u hrvatski odjel, jer na njihovom iskustvu nisam uočila ništa negativno i problematično. Dapače, znam da su jako zadovoljne načinom na koji se odvija nastava i ostalim propratnim sadržajima koje im se nude. Također, kroz razgovor s drugim roditeljima, čak i nastavnicima i učiteljima, iz škole sam dobila samo riječi hvale i odobravanja za upis na hrvatskom jeziku. Iako je bilo malih, mogla bih ih nazvati tehničkih problema prilikom upisa, nismo odustajali od namjere da je upišemo u hrvatski odjel. Uspjeli smo. Ostali smo ustrajni do kraja, jer je to naše pravo. Ako se Mađari mogu školovati na mađarskom, zašto ne bismo i mi Hrvati na hrvatskom? Ima ih dvoje u odjelu, te idu u kombinirani razred, što znači da ih ima petero. Tako mali razred meni osobno nije problem, a nije ni mojoj djevojčici. Prvi dan me je upitala zašto ih ima tako malo, ali mislim da se već prilagodila i da joj je lijepo. Kad bih komentirala ovo naše kratko iskustvo s nastavom na hrvatskom jeziku, mogu reći da nemam primjedbe. Udžbenici su ih dočekali prvi dan, novi, lijepi i primijetila sam da su kvalitetno urađeni. Velika pomoć je i što su udžbenici besplatni i što je osiguran i školski pribor, koji je također već stigao. Radujemo se i putovanjima na koje idu učenici hrvatskih odjela, ali najvažnije od svega toga je da nam dijete uči na materinskom jeziku.
J. D. B.
Ivica Dulić,
Tavankut
Školski centar kao rješenje
Počela je školska godina, te se kao i svake godine postavlja pitanja je li obrazovanje na hrvatskom jeziku na dobrom putu, što treba učiniti da bude još bolje. Svakako smatram da je ključna zadaća jedne zajednice da mnogo ulaže u naobrazbu svojih najmlađih članova, koji bi u budućnosti mogli činiti čvrsti temelj zajednice. Supruga i ja imamo dva sina. Stariji Fabijan učenik je trećeg razreda, a mlađi Borna sada je prvašić. Obojica pohađaju nastavu na hrvatskom nastavnom jeziku u OŠ Matija Gubec u Tavankutu. Supruga i ja se nikada nismo dvoumili oko toga, niti razmatrali drugu mogućnost. S obzirom na to da postoji mogućnost obrazovanja na hrvatskom jeziku, potpuno nam se činila neprirodna bilo kakva druga varijanta. Što se tiče poticaja HNV-a za upis u školu, ona svakako jeste lijepa gesta, no mislim da ne bi trebala biti razlog upisa u hrvatski odjel. Ove godine su kompletirani udžbenici za osnovnu školu što nas je posebno obradovalo. Od sada će nastava biti još kvalitetnija. Također je lijepo od HNV-a što daju prvašićima i bon od 10.000 dinara za školski pribor. Iako, moram naglasiti da to ne treba i ne smije biti razlog za upis u hrvatski odjel. Naša su iskustva oko ove nastave sasvim pozitivna. Ne vidim ni jedan razlog da se oko toga kao članovi zajednice dvojimo. No, također mislim da bi se trebalo poraditi na organizaciji Hrvatskog školskog centra. Mislim da bi to omogućilo bolju organizaciju nastave i nastavnog kadra.
J. D. B.
Ivana Petrekanić – Sič,
Subotica
Nema nerazumijevanja
Naša Hana je od 1. rujna učenica I. 4 odjela na hrvatskom jeziku OŠ Matko Vuković u Subotici. Najvažniji razlog zbog kojeg smo je upisali u hrvatski odjel jeste taj što će biti među djecom koja iz svoje obitelji nose iste vrijednosti kao i mi, njeguju iste običaje, slave iste blagdane i samim tim nema mjesta nerazumijevanju i nesuglasicama. Tu su i brojne prelijepe i bogate izvannastavne aktivnosti, puno mogućnosti da dijete kvalitetno ispuni dio svog slobodnog vremena odnosno kroz igru, zabavu i druženje i nešto nauči. Pogodnosti koje nudi Hrvatsko nacionalno vijeće, samo su plus na sve to. Zadovoljni smo i zbog činjenice što ih u odjelu ima 11-ero (šest djevojčica i pet dječaka), što je skoro pa idealan broj, pa se tako i nastava po Montessori programu i metodama može kvalitetno provoditi.
U svakom slučaju, sigurni smo da smo našem djetetu uljepšali i na neki način olakšali narednih osam godina školovanja, a u svladavanju jezika ću joj i ja moći pomoći budući da posljednjih 17 godina radim u medijima na hrvatskom. Nažalost, kod mnogih je roditelja zastupljen strah da upisuju djecu u hrvatske odjele, što se negdje može i razumjeti. Stoga bi se trebalo na neki način poraditi na promociji ove nastave i prenijeti svima koji se dvoume, pozitivne strane i pozitivne primjere, kojih je uistinu mnogo. Uvjerena sam da će nastava na hrvatskom iz godine u godinu biti sve kvalitetnija i da će zahvaljujući tome i broj učenika biti veći.
J. D. B.
