Haško tužiteljstvo zatražilo je od žalbenoga vijeća ICTY-ija da utvrdi da je raspravno vijeće teško pogriješilo kada je oslobodilo vođu srpskih radikala Vojislava Šešelja svake odgovornosti za ratne zločine počinjene u okviru udruženog zločinačkog pothvata u Hrvatskoj i BiH te nad vojvođanskim Hrvatima, te da ga proglasi krivim i osudi na 28 godina zatvora, navodi se u žalbi objavljenoj u utorak u Haagu.

»Presuda kojom je većinom (glasova) oslobođen Vojislav Šešelj pati od teških pogrešaka koje se moraju ispraviti. Osim što nijedno razumno vijeće ne bi Šešelja oslobodilo na temelju predočenih dokaza, aspekt koji najviše zabrinjava je da je (presuda) jedinstvena po manjkavostima u prosudbi«, ocjenjuje tužiteljstvo.

»Žalbeno bi vijeće trebalo utvrditi kaznenu odgovornost Šešelja i osuditi ga u skladu s tim«, navodi se u žalbi kojom se traži da se utvrdi da su se zločini protiv čovječnosti u Hrvatskoj i BiH, o kojima je tužiteljstvo na suđenju iznosilo dokaze, nedvojbeno dogodili i da su počinjeni u okviru udruženog zločinačkog pothvata predvođenog bivšim jugoslavenskim predsjednikom Slobodanom Miloševićem. Tužiteljstvo također traži da se utvrdi da je Šešelj tom zločinačkom pothvatu značajno pridonio huškačkim govorima i slanjem dobrovoljaca, te je tako poticao na zločine. Tužitelji traže da ga žalbeno vijeće osudi na 28 godina zatvora kao što su na suđenju izvorno i tražili.

Ukoliko žalbeno vijeće zaključi da nije moguće preispitati kaznenu odgovornost Šešelja bez saslušanja svjedoka izvedenih na suđenju, tužiteljstvo smatra da vijeće treba naložiti ponovno suđenje.

Raspravno vijeće Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju (ICTY) većinom glasova oslobodilo je 31. ožujka ove godine Šešelja po svim točkama optužnice, zaključivši da je plan stvaranja Velike Srbije bio politički projekt, a ne kazneno djelo. Vijeće je također tada zaključilo da nema dokaza o kaznenoj odgovornosti Šešelja za slanje dobrovoljaca, jer nije dokazano da je to činjeno u zločinačke svrhe nego je moguće da je slanje dobrovoljaca bilo namijenjeno zaštiti Srba. Vijeće je također zaključilo da »propaganda nacionalističke ideologije« nije sama po sebi zločin. Za Šešeljeve huškačke govore Vijeće je ocijenilo da su služili za podizanje morala vojnicima na terenu a oni koji jesu bili huškački – nisu rezultirali progonom. Raspravno vijeće je većinom glasova zaključilo i da nije bilo udruženog zločinačkog pothvata na čelu s Miloševićem jer je cilj dogovora srpskih dužnosnika bio obrana Srba i očuvanje Jugoslavije, a ne počinjenje zločina.

Tužiteljstvo u žalbi navodi da raspravno vijeće u presudi nije dalo dostatna objašnjenja zašto zločini nisu dokazani nego je ponudilo kratke zaključke bez ikakve analize dokaza. Zaključak raspravnoga vijeća da nije bilo raširenih i sustavnih napada na civilno stanovništvo u Hrvatskoj i BiH »zapanjujući su« tim više što su upravo rašireni zločini tijekom kampanje etničkog čišćenja bili razlogom uspostave ICTY-ija, ističe tužiteljstvo u žalbi.

»Pogreške u presudi koje najviše zabrinjavaju su izostanak razmatranja brojnih dokaza velikog broja zločina počinjenih tijekom kampanje etničkog čišćenja«. 

Vijeće je, po ocjeni tužitelja, zanemarilo dokaze o Šešeljevim zločinačkim nakanama etničkog čišćenja radi stvaranja etnički čiste Velike Srbije, kao i dokaze o postojanju udruženog zločinačkog pothvata u okviru kojeg se taj plan trebao ostvariti. Dokaze poput Šešeljevih riječi kojima najavljuje »rijeke krvi« vijeće nije ni analiziralo.

»Nedavanje razloga za važne zaključke, nerazmatranje ključnih dokaza i nerazmatranje ključnih tužiteljskih argumanata znači da nije donesena razumna presuda. To predstavlja povredu prava koja potkopava čitavu presudu«.

Osim povrede prava tužitelji navode i da je raspravno vijeće pogrešno procijenilo iznesene dokaze.

»Nijedna razumna prosudba činjenica ne bi dovela do zaključka, kao što je to većina (sudaca) učinila, da nije bilo raširenih i sustavnih napada u Hrvatskoj i BiH... Više od dvije godine srpske snage viktimizirale su stotine tisuća nesrba nasilnim zločinima, izazivajući progon velikog dijela nesrpskog stanovništva iz područja Hrvatske i BiH koja su htjeli (pripojiti)«. 

Vijeće je pogriješilo i u zaključku da progon u Hrtkovcima nije imao veze s oružanim sukobom u Hrvatskoj i da nije predstavljao rašireni i sustavni napad.

Zaključak raspravnoga vijeća da Šešeljevi govori nisu bili huškački i nisu doveli do zločina pokazuju da je vijeće potpuno ignoriralo tužiteljske dokaze, navodi se u žalbi.

»Primjereni lijek je diskrecijsko pravo žalbenoga vijeća. No, taj lijek ima šire dosege od pukog prihvaćanja tužiteljske žalbe. Interes pravde, uključujući (interes) zajednice žrtava i međunarodne zajednice, te naslijeđe ICTY-ija zahtijevaju intervenciju žalbenoga vijeća«, poručuju tužitelji u žalbi.