Arhiv tekstova

Zemun je jedan od najstarijih gradova u Srijemu, s kontinuitetom od neolita do danas. Kroz povijest mnogi su Hrvati u Zemunu zauzimali istaknuta mjesta u političkom, vjerskom, graditeljskom, gospodarskom, sportskom, a posebice u kulturnom životu. U ovom je gradu održana u lipnju ovogodišnja Lira naiva, a domaćini pjesnicima bili su članovi Zajednice Hrvata Zemuna i Knjižnice i čitaonice Ilija Okrugić – Zemun. Neumorni predsjednik društva Zvonimir Rajković sa suprugom Anom i župnik zemunske župe Uznesenja Blažene Djevice Marije preč. Jozo Duspara učinili su sve da se gosti osjećaju kao svoj na svojem. U duljoj, vrlo ugodnoj šetnji gradom, Rajković je gostima održao svojevrsni sat povijesti pripovijedajući o prošlosti, preplićući ju sa sadašnjošću. Predstavio je Zemun s dušom i šmekom, grad u formi u kojoj ga doživljavaju rođeni Zemunci, a ne Zemun kojega mediji predstavljaju u prilično lošem svjetlu. 

 

Zamjetni trag Hrvata u povijesti Zemuna

 

Hrvati zauzimaju vrlo vidno mjesto u povijesti Zemuna. Rajković je gostima, što kroz priče o pojedinim objektima, što u neposrednom razgovoru tijekom šetnje gradom, otkrio mnoge pojedinosti o Zemunu i Zemuncima tijekom povijesti i danas. »Najveću europsku rijeku, Dunav, mnogi zovu ‘rajskom rijekom’. Moglo bi se reći kako se između Dunava i Save nalazi ‘raj na zemlji’ ili u pjesmi opjevani ‘kićeni Srijem’. Jedan od dragulja toga raja, Zemun, doživio je mnoge promjene. Mnoga plemena i narodi prolazili su, ratovali, ali i uništavali kulturno-povijesne spomenike. Međutim, uvijek je nešto ostajalo. U ratu s Turcima 1683.–99. godine i konačnom pobjedom 1716. kod Petrovaradina oslobođen je Srijem. Odlaskom Turaka 1717. u Zemunu je počeo novi vijek. Obnovljena Srijemska županija sa sjedištem u Vukovaru potpala je pod vlast Hrvatskog sabora i bana. Obnovljena je i Srijemska biskupija, a 1773. ujedinjena je s biskupijom u Đakovu«, govorio je gostima Rajković, pokazujući im glasoviti Zemunski park, treću po starosti gimnaziju u Srbiji, katoličku crkvu svetog Roka i pravoslavnu crkvu Arhangela Mihajla i Gavrila. O novijoj povijesti govorio je manje, ali nije zaboravio spomenuti koliko je Srijemaca iseljeno i koliko su iskušenja preživjeli mnogi zemunski Hrvati u posljednjih četvrt stoljeća. »Iseljavanje Hrvata iz Zemuna iz raznih razloga traje više od 80 godina u kontinuitetu, a stalna su bila i doseljavanja pripadnika drugih nacija, već kako je kojem režimu odgovaralo. Tako je 1921. godine Zemun imao 20.000 žitelja, oko 70 postotaka bili su Hrvati, a danas od 200.000 žitelja ima nas svega oko 5 posto«, kaže Rajković. Ono što nitko i nikakvim sredstvima nije uspio zanijekati, uloga je Hrvata u javnom životu Zemuna. Evidentno je kako su sagradili šest crkava, nekoliko škola i bolnica, mnoge tvornice i ulice, hotele, parkove i spomenike, kej, pristanište, zračnu luku i još puno toga. »Zanimljivo, kroz povijest su mnogi pisali o Zemunu, ali je svaki od autora veličao pripadnike svoje nacionalne zajednice, pa je u tim spisima najmanje pisano o ulozi Hrvata. Slijedom povijesnih događanja, jedini prostori gdje su se mogli dokazati, s obzirom na znanje i obrazovanje, bili su gospodarstvo i kultura. U vrijeme II. svjetskog rata Zemun je pripojen NDH, a nakon oslobođenja, kao samostalni grad novooformljenoj autonomnoj oblasti Vojvodini, gdje je zemljopisno i pripadao. Odlukom Skupštine Narodnooslobodilačkog odbora Zemun je 22. listopada 1945. godine izdvojen iz sastava Vojvodine i pripojen Beogradu. »Mnogim Zemuncima ova je odluka teško pala, pretpostavljali su da će Zemun u sastavu Beograda biti zapostavljen i od samostalnog grada se srozati na običan dio Beograda i izgubiti samoupravu, da će zaostati u razvoju. Sve to se vrlo brzo pokazalo točnim, ali novi naraštaji, osobito kolonista koji su preplavili Zemun, mislili su drugačije, njima je bilo najbitnije zvati se Beograđanima. Početkom ratova 1991. godine međunacionalni odnosi padaju na najnižu razinu. Ne poštuju se ne samo zakonske, nego ni temeljne ljudske norme ponašanja. Sve ono o čemu su mnogi ljudi s ovih prostora stoljećima maštali, osobito o suživotu i panslavizmu, za nekoliko se godina rasplinulo kao mjehur od sapunice«, završava dio priče o povijesti Zemuna Rajković.

 

Zajednica Hrvata Zemuna

 

Poslije  rata iz devedesetih mnogi su Zemunci ostali bez svojih kuća, stanova, posla, otpremnina, dionica, s minimalnim mirovinama. Danas Hrvati u ovom gradu nemaju svojih škola, ustanova, svojih medijskih emisija, svojih predstavnika u lokalnoj i državnoj vlasti. Od 2002. godine, kad je osnovana, odnosno od 13. siječnja 2003. kad je uz puno problema registrirana Zajednica Hrvata Zemuna, konačno su  nakon 60 godina dobili instituciju sa svojom nacionalnom odrednicom. Knjižnica i čitaonica Ilija Okrugić – Zemun obnovljena je uz pomoć članstva, Vlade Republike Hrvatske i župnika, mons. mr. Antuna Kolarevića, te u prostorijama župnoga doma crkve Uznesenja Blažene Djevice Marije svečano otvorena u lipnju 2004. godine. U idućem razdoblju su uređene i druge prostorije, pa je 8. studenoga 2007. godine osnovano i Društvo hrvatske mladeži Zemuna, čiji je prvi predsjednik bio Miroslav Lečer, a njegov zamjenik Darko Peršić. Motor, duša i glava cijeloga procesa bio je Zvonimir Rajković, neumoran i danas. »Sa skupinom istomišljenika upustio sam se u ovu, sa sadašnje vremenske distance slobodno mogu reći veliku avanturu. Naše aktivnosti nisu dočekane blagonaklono, osobito od tadašnjih vlasti. No, zakonske norme su morali poštovati i nakon puno peripetija uspjeli smo u svojim nakanama. Radili smo sustavno, pa smo tako opremili i otvorili knjižnicu i čitaonicu, a kasnije smo uredili i prostorije za Društvo hrvatske mladeži. Uspostavili smo i plodnu suradnju s hrvatskim udrugama iz Srijema i Bačke. Tijekom djelovanja u prostorijama Knjižnice i čitaonice Ilija Okrugić održali smo mnoge književne večeri, seminare iz mnogih područja, poput psihologije, karitativnog rada i mnogih tema iz života mladih. Ovogodišnja Lira naiva najzahtjevnija je manifestacija koju smo do sada organizirali. Prezadovoljni smo dolaskom tolikog broja naših pjesnika iz Vojvodine, Beograda i Hrvatske, te dužnosnika iz Subotice, ali sam istodobno i tužan zbog izostanka dužnosnika Veleposlanstva Republike Hrvatske u Beogradu. To je svako odsustvo osjećaja koliko nam je njihova nazočnost potrebna. Knjige iz naše knjižnice uzimaju na čitanje brojni župljani Zemuna nakon svake nedjeljne mise. U njezinoj arhivi imamo više od 5.000 naslova, te veliki broj hrvatskih glasila. Tiskali smo 2005. godine i knjigu lirskih pjesama Ilije Okrugića pod nazivom Lirika. Inicirali smo i organizirali mnoga događanja, gostovanja raznih zborova, upriličili smo i nekoliko kazališnih predstava, cjelovečernjih programa naših udruga, poput sonćanske Šokadije i drugih, čiji se programi zasnivaju na očuvanju kulturne baštine hrvatskog naroda koji živi na ovim prostorima«, priča o povijesti i radu udruge Rajković. Poput većine udruga s hrvatskom odrednicom, i Zajednica Hrvata Zemuna u radu nailazi na mnoge probleme. Prostor za rad dobili su zahvaljujući razumijevanju župnika župe u Zemunu  mons. mr. Antuna Kolarevića, a veliku potporu pruža im i današnji župnik, preč. Jozo Duspara. »Ovaj prostor zadovoljava samo osnovne potrebe udruge. Nažalost, nije u potpunosti odgovarajući glede realnih potreba, pa za ozbiljnije nastupe naših gostiju odgovarajući prostor moramo iznajmljivati. Dakako, poput ostalih, suočavamo se s financijskim poteškoćama. Od Republike Hrvatske dobivamo minimalna sredstva, kojima nekako financiramo neke od naših redovitih aktivnosti. Od vlasti Republike Srbije i lokalne vlasti, nažalost ni od HNV-a, nemamo potrebnu potporu, samo obećanja. Naš veliki hendikep je i to što naša zajednica djeluje van AP Vojvodine, koja proračunski financira projekte udruga nacionalnih manjina putem natječaja. Kako je Zemun jedna od beogradskih općina, takovih natječaja jednostavno nema. Više puta smo apelirali na čelništvo hrvatske nacionalne zajednice u Srbiji da potaknu nadležne u Republici Hrvatskoj na  postavljanje pitanja reciprociteta u svojim bilatelarnim odnosima s Republikom Srbijom. To je neophodno, jer Hrvati žive i u drugim dijelovima Republike Srbije, u kojima je stanje puno drugačije nego u Vojvodini. Ovako se, nažalost, osjećamo prepušteni sebi«, pomalo ogorčeno završava priču Zvonimir Rajković.