Serijal o multukulturalizmu, interkulturalizmu i etnicitetu, u kojemu su do sada iznijeti različiti stavovi o praksama i mogućnostima politika integracije i segregacije spram manjinskih grupa u multinacionalnoj državi, kakva je Srbija, završavamo razgovorom s profesorom filozofije Tomislavom Žigmanovim.
Postoji li u Srbiji visoka etnička distanca? Ako mislite da postoji, pogoduje li tome segregativni multikulturalizam koji je na djelu ili mislite da nije točno da je na djelu takav tip multikulturalizma?
Na žalost, postoji, i to u kontinuitetu više od 25 godina! Građane, pak, hrvatske nacionalnosti posebno zabrinjava to što je u Srbiji spram njih od strane građana srpske nacionalnosti etnička distanca među najvišima. To ima cijeli niz negativnih posljedica po društveni položaj Hrvata u Srbiji – među njima je visoko raširen strah, iznadprosječno se osjećaju nesigurnima, manje je spremnosti da se javno angažiraju, skloni su etničkoj mimikriji, pa čak i etničkoj konverziji, postoje rizici u zalaganjima za prava pripadnika hrvatske zajednice, česti su objekti etnički motiviranoga nasilja… Uzrok takvih konstelacija treba tražiti u, nacionalnom smislu, ekskluzivnim naravima konstituirajućih momenata društva, čega je očiti primjer 1. članak Ustava Republike Srbije, ali i ratnih politika iz 1990-tih godina, te onih koje se ostvaruju i danas, osobito na razini republičkih tijela vlasti. U njima, gotovo po pravilu, nemate nikakve navezanosti na vrijednosti i sastavnice multikulturalizma, čak ni njegove segregacijske inačice. Naime, valja nanovo istaknuti kako je multikulturalizam fenomen koji se veže isključivo uz razvijene liberalne demokracije s višestoljetnom demokracijom i s multietničkim sastavom stanovništva, a kod nas, osim stalno kopnećeg multietničkog sastava stanovništva i snažnih obrisa Srbije kao nacionalne države, liberalne demokracije ima tek u naznakama. Istina, u deklarativnome planu gdjekada imate pozitivne izuzetke, no to ne pridonosi u značajnome poboljšanju prilika, jer, podvlačimo, multikulturalnost bez politike ne postoji!
Zaslužuje li multikulturalizam emancipatorski oreol?
Naravno, jer koncept multikulturalizma sadržava u sebi snažne naloge pravednosti! Polazište multikulturalizma, naime, počiva na činjenici da su suvremene demokratske države uvelike samodovoljne, a u etnokulturalnom smislu nisu pravedne. Štoviše, pojavljuju se kao izvor ili generator nepravdi, čiji subjekti su najčešće oni koji su u brojčanoj manjini. Prostor tih nepravdi ne dolazi iz klasičnih ekonomskih ili u užem smislu političkih okvira, već je situiran u području kulture. Konkretno, nejednakost pojedinih aspekata kulture u strukturama moći i javnosti, recimo jezika, ima negativne posljedice po onoga tko tim jezikom govori, koje ne ostaju, i to je sada važno, samo u ravni kulture, nego se prenose i na druge prostore življenja, recimo utječu na socijalni status pripadnika određene društvene grupe. Naime, pripadnost određenoj kulturi, smatra jedan od najznačajnijih teoretičara multikulturalnosti danas Will Kymlicka, jest kontekst u kojem biramo naše ciljeve i uviđamo njihovu vrijednost. Ako pak naša kultura nije priznata kao jednakovrijedna, onda osjećaj da su naši ciljevi vrijedni ostvarenja ne može biti preduvjet samopoštovanja. A samopoštovanje je, prema glasovitome suvremenom liberalnom filozofu politike Johnu Rawlsu, najvažnije primarno dobro i ono se postiže upravo kroz uspješnost ostvarivanja vlastitih ciljeva. U tom smislu, multikulturalnost predstavlja normativni ideal koji putem različitih politika ima za cilj da doprinese ostvarivanju jednakosti među kulturama, a time i povećanju pravednosti u društvu. Temeljna pretpostavka takvih politika okuplja se u stvaranju jednakih uvjeta za nesmetanu uspostavu i razvoj više kolektivnih identiteta, u okviru relativno zasebnih prostora koji međusobno aktivno koegzistiraju.
Postoje li u Srbiji nesporazumi kod interkulturnih komunikacija? Što bi za vas u praksi značilo interakciju manjinskih političkih, medijskih, intelektualnih, umjetničkih scena, ali tako i onih većinskog naroda?
Na žalost, postoje. Kao prvo, u Srbiji još nije jasno što interkulturalnost jest te kako i s kim voditi onda takovrsne komunikacije. Podsjećanja radi, navest ćemo kako temeljna intencija interkulturalnosti smjera na ostvarenje kulturne komunikacije, razmjene i zajedničkoga sudjelovanja u stvaranju novih vrijednosti. Dakako i ovi ciljevi ne smiju biti tek stavovi ili puka projekcija želja pojedinaca, već moraju biti pretočeni u konkretne politike od strane vlasti. Pod politikama, pak, razumijem one programe, institucionalne mehanizme i aktivnosti javnih vlasti, političkih aktera i civilnih organizacija koji uspostavljaju i razvijaju sistemske odgovore na probleme, potrebe i izazove s kojima se susreću građani u pojedinim područjima društvenoga života. No, kakva je glede toga situacija kod nas? To prije svega ovisi o kojemu segmentu kulture govorite. Ukoliko uzmete najširu, antropološku odredbu, prema kojoj ona uključuje u kodificirano svakodnevno ponašanje i sustav vrijednosti, onda se mora priznati da smo izričito siromašni monokulturalni prostor, koji usto ima nisku razinu kulture! Pogledajte odnos građana prema okolišu – nikada Vojvodina nije bila u svojoj povijesti prljavija – divlje deponije su nam postale gotovo suvenirom. Ili uzmite odnos vlasti prema graditeljskom naslijeđu – to je odnos gotovo bez elemenata kulture, budući da ga određuje logika profita otuđenih centara moći! Ukoliko pak kulturu razumijete u užem smislu, kao relativno samostalni prostor ljudskog stvaralaštva koji je unutar sebe heterogen i ima i etničku obilježenost, onda dolazite do zaključka da nemate razvijenu multikulturalnost, već eventualno bikulturalnost, budući da sve nacionalne skupine nemaju jednake uvjete za svoje kulturne prakse, pri čemu se malo toga poduzima da se situacija promijeni. Recimo, Hrvati u Vojvodini nemaju svoje profesionalno kazalište! Negativne posljedice toga se osjećaju i na planu interkulturalne komunikacije i suradnje – budući da znade izostajati ravnopravnosti imate odnos supremacije, a gdjekad čak i hegemonije, dakako od strane onih koji imaju moć. To su u osnovi konstelacije u društvu, a kada bi bilo drugačije u kontekstu vašega pitanja, bilo bi zacijelo veće pravednosti u društvu, jednake šanse za ostvarenje životnih planova bile bi na djelu za sve pripadnike društva, bez obzira na etničku oznaku, što znači i za ovdašnje Hrvate, a prostor kulture bio bi dinamičniji, pluralniji i bogatiji.
Što mislite o tvrdnjama pojedinih novinara i publicista da se manjinske nacionalne zajednice samogetoiziraju?
S time se ne bih složio. Istina, postoje tendencije da se zbog straha da ne budu asimilirane, manjinske zajednice dobrovoljno zatvaraju u vlastite okvire. No od ključnog značaja je ovdje sljedeći uvid – geto nikada u povijesti nije bio samostalni izbor, to jest stvar dobrovoljnosti, manjinskih zajednica! On je posljedica ekskluzivnih politika i istovrsne naravi moći, dakle onih postupaka vlasti koje isključuju određene kategorije stanovništva iz pojedinih segmenata društva pa tako i kulture. I toga vjerojatno ima i danas, ali ono nije od primarnoga značaja. Presudnija je demonstracija nacionalne samodovoljnosti i nacionalne samodopadnosti ovdašnjih kulturnih krugova, kao i nespremnost za kreativna susretanja s Drugima. Ono je, pak, posljedica više nesigurnosti i nekompetencija kulturtregera, što je inače karakteristika provincija, nego li planskih nastojanja istih. Stanoviti otkloni se događaju na rubu, to jest u području alternativnih kulturnih krugova, to jest kod onih koji još uvijek nisu u posjedu moći.
Iznošene su i tvrdnje na raznim tribinama i okruglim stolovima da je u Srbiji izgrađen jedan feudalni sustav na etničkoj osnovi i da političke elite, i manjinske i većinske, podržavaju takav koncept, a to podrazumijeva praksu da se jedni drugima ne trebaju miješati u poslove. Je li to tako?
Vrlo teško možete govoriti o »feudalnom sustavu« na početku XXI. stoljeća. Kako on može postojati u državi koja je, barem normativno, sebe definirala kao »ustavna republika«? Istina, postoje brojni deficiti u Srbiji u funkcioniranju demokracije, što je posljedica još uvijek trajuće tranzicije, no to je još uvijek daleko od postojanja nekakvoga »feudalnog sustava«. S druge strane, činjenica je da u Srbiji postoje veliki problemi kada je u pitanju sudjelovanje predstavnika manjina u procesima donošenja odluka, napose u onim segmentima društvenoga života koji se njih izravno tiču, kao što su na primjer identitetska pitanja, što bi onda moglo voditi zaključku da se manjine ne mogu »miješati« u vođenje državnih politika. Isto tako, imate i suprotne slučajeve, da se pojedini dijelovi države i njezine strukture žele aktivno miješati u pojedina manjinska pitanja – pa zar izbori za novi saziv HNV-a ne svjedoče o tomu?! Dakle, normativni ideal demokracije u multietničkim društvima je djelatno sudjelovanje predstavnika manjina u procesima donošenja odluka i autonomija manjinskih samouprava, ali oni još uvijek nisu na sukladan način implementirani u srbijanske državne i društvene sisteme, pa možda nekome može djelovati da se radi o nekakvim reziduama feudalizma.
Je li integrativan multikulturalizam moguć bez poticaja od strane države? Ima li u Srbiji političke i intelektualne volje za takav poticaj?
Nije! Iz mojih stajališta se čini razvidnim što se ima podrazumijevati pod multikulturalizmom – on postoji jedino kao sustav politika u liberalnim demokracijama, a toga u nas izostaje, jer, prije svega, ne postoji politička volja za tako što. Ne od danas, nego od 1990-ih, to jest od sloma socijalizma! Naravno, puno drugačije je u Vojvodini – u ovom se slučaju može govoriti o tome da elemenata integrativnoga multikulturalizma itekako ima na djelu, za što je zaslužna Vlada Autonomne Pokrajine Vojvodine, no to još uvijek nije dovoljno pa da bi se moglo reći kako je integrativni multikulturalizam u Srbiji postao i zbiljom.
Ima li u ovdašnjim medijima dovoljno sadržaja-tema o multikulturalizmu i interkulturalizmu? Jesu li teme o nacionalnim manjinama neinteresantne za ovdašnje novinare?
Sve ozbiljnije analize medijskih sadržaja u Srbiji u proteklih četvrt stoljeća govore o dvjema stvarima – o nacionalnim manjinama se piše gotovo isključivo u kontekstu nekakvih incidenata i na senzacionalistički način. Vi nemate ni u jednom srbijanskome mediju, čak i u najliberalnijima, kontinuirano tematiziranje života nacionalnih zajednica, to jest vidljivost manjinske problematike u području javnosti. Izostaju i napisi o kulturnim ostvarajima i dosezima pojedinaca. Drugim riječima, nacionalni ekskluzivizam i ovdje je na djelu i to ne od jučer. Istina, toga nisu svjesni ni oni koju u javnosti djeluju s tzv. građanskih pozicija.
Jesu li manjinske grupe i pripadnici nacionalnih manjina podreprezentirane u institucijama i u svim sektorima javnog života, u državnom aparatu, u javnim ustanovama?
Tako govore svi rezultati istraživanja i to ne od jučer! Ono što je u slučaju hrvatske zajednice u Srbiji ponovno još problematičnije jest da su njezini pripadnici u odnosu na većinu drugih nacionalnih zajednica još više podzastupljeni. I tu nije kraj s ovim problemom – njega, kao i većinu gore navedenih manjkavosti na planu manjinskih politika i odgovornosti Srbije za deficite glede nepovoljnoga društvenog položaja nacionalnih manjina, a napose ovdašnjih Hrvata, kontinuirano posve zanemaruju i prešućuju oni koji su sa strane poslani u hrvatsku zajednicu da zapovijedaju, naređuju i uvode nekakav red, zatim oni koji se unutar hrvatske zajednice bave nekakvim preporukama ili oni koji se kušaju baviti istraživačkim novinarstvom, a one koje u javnosti ističu ovu problematiku i koji se zalažu za promjene na bolje za Hrvate glede njihove jednakosti i ravnopravnosti imenuju kao »proizvođače sukoba«, kao osobe koji su svojevrsni apostoli »negativnosti i pesimizma«, kao nekakve »remetioce«, za njih očito, idiličnih prilika društvenog položaja Hrvata u Srbiji. Isti su, na žalost, imali uspjeha informativno djelujući s takvim naracijama spram pojedinih diplomatskih predstavnika Republike Hrvatske u Srbiji. Sve to skupa je uistinu začudno! Brine, na koncu, ali ne zato i na posljednjem mjestu, u kontekstu svega što je navedeno i stanovita šutnja ovdašnjih predstavnika Crkve i odsustvo njihovoga sukladnijeg djelovanja o naznačenim problemima – jer na djelu ipak imamo nepravednost u društvu, koju iznadprosječno trpe i snašaju posljedice oni koji su i u vjerskom smislu drugačiji – u ovom slučaju riječ je poglavito o katolicima. Ne treba, naime, zaboraviti da je zalaganje i zauzetost za one koji trpe nepravdu bitna sastavnica kršćanskoga poslanja.
