Arhiv tekstova

Dječje selo Dr Milorad Pavlović u Srijemskoj Kamenici obilježilo je 23. lipnja punih 40 godina postojanja. Proslavi u Rektoratu novosadskog Sveučilišta pod nazivom Selo gdje ljubav stanuje nazočili su predstavnici ustanova socijalne zaštite, Republike, Pokrajine i Grada, te donatori, gospodarstvenici i štićenici, bivši i sadašnji. Na svečanoj, akademiji, u slavljeničkom ozračju, za značajan doprinos radu i razvoju ove ustanove ključeve Dječjeg sela dobili su UNICEF, Dragan Radić, Stanko Krstin, Mira Puljizević i obitelj Balašević. Jedan od dobitnika, Stanko Krstin, istaknutiji pripadnik hrvatske nacionalne zajednice u Srbiji, tako je na pravi način razbio mnoge priče o samoizolaciji Hrvata u Srbiji.  

Na svečanoj akademiji povodom 40 godina dječjeg sela uručen vam je ključ ove ustanove. Što on ustvari predstavlja? 

Nagrada Ključ Dječjeg sela simbolizira uvijek otvorena vrata te ustanove za onoga tko ju dobije. Iako sam dobitnik mnogih priznanja, ovo je za mene na prvom mjestu. Godinama  doniram sredstva onima kojima su potrebna, pa je tako došlo i do situacije koja me je nadahnula na pomoć Dječjem selu u Srijemskoj Kamenici. Pomažem  im već više godina u nizu, ali nikada nisam želio pompu, nisam niti pomišljao da bi javnost trebala znati za to. Dovoljna satisfakcija za mene i moju obitelj bila je spoznaja da smo pomogli onima kojima je pomoć neophodna. Eto, Dječje selo je proslavilo 40 godina rada i jako mi je godilo što su me se sjetili na ovaj način. 

Kažu da ste pomagali mnogima. Kada i kako je to počelo?

Odista ne znam kada sam počeo pomagati drugima. To  mi je usađeno još u ranom djetinjstvu, u roditeljskom domu, kao jedno od naših obiteljskih vrijednosti. Odrastanjem taj osjećaj nisam izgubio. Naprotiv, otkako imam poduzeće i malo vise novca, doniram institucijama i pojedincima, za koje vidim da im mogu pomoći. Iako sam Hrvat, katolik, u Odžacima sam pomagao i izgradnju pravoslavne crkve. Na posvećenju pravoslavnoga hrama, pored ostalih donatora, pročitano je i moje ime. Svakako, redovito podmirujem  sve poreze i dorinose, a uposlenicima redovito isplaćujem zarade koje su znatno iznad prosjeka u Srbiji. Još dok sam bio u Odžacima, moja donacija općinskom Crvenom križu bila je najveća, to je redovito objavljivano putem medija. Osim toga, isti iznos sam uplaćivao i dvama crkvama, Pravoslavnoj i Katoličkoj, financirao sam i više proslava Pravoslavne Nove godine u Odžacima, neka od sportskih dešavanja, te više kulturnih udruga. Jednostavno, pomažem ljudima i institucijama kojima je pomoć potrebna. Pompu ne želim, jer  to ne činim zbog poena u javnosti, nego zbog toga što ove geste i mene čine sretnim.

U svojstvu predsjednika Unije poslodavaca Vojvodine sudjelujete u projektu s udruženjem SOS Vojvodina. Kakav je karakter te pomoći?   

UP Vojvodine i Mreža SOS Vojvodina u ožujku ove godine ozvaničili su suradnju na poticanju društveno i socijalno odgovornog ponašanja među gospodarstvenicima, kompanijama i građanima AP Vojvodine. cilj poslodavaca ne smije biti samo zarada, odnosno profit, nego i dostojanstvo, sigurnost i uvjerenje da svi imaju pravo na normalan život. Ostvarivanjem suradnje s mrežom SOS Vojvodina Unija pruža institucionalnu podršku ranjivim društvenim grupama. 

Kao donator poznati ste i u okvirima hrvatske zajednice u Srbiji. Koga ste sve podupirali?

Kao vrlo aktivan član hrvatske zajednice u Srbiji sve više uviđam koliko novca nedostaje svim našim institucijama. Pomažem gdje mogu i koliko mogu. Tako od osnivanja redovito doniram određena sredstva sonćanskoj Šokadiji, Stanislavu Prepreku iz Novog Sada, Bunjevačkom putu križa, Glasovima orgulja u ravnici, knjige Hrvatskoj čitaonici. Da i HNV-u sam donirao određena sredstva za poticanje upisa u poseban birački popis, Bunjevačkom kolu sam pomagao i još uvijek pomažem, a već nekoliko godina, skupa s Generalnim konzulatom u Subotici, sufinanciram proslavu Dana državnosti Republike Hrvatske. Ne mogu se svega sjetiti, samo zbog priče pokušavam objasniti da je za mene normalno pomoći gdje god mogu. Na taj način doniram desetak tisuća eura na godišnjoj razini. Iako sve ovo traje godinama, o tome do sada nisam pričao u javnosti, a ne bih ni sada, da nije bilo dodjele ovoga priznanja. Kad smo već otvorili ovu temu, želim da javnost zna da pomažem hrvatsku zajednicu, kojoj pripadam srcem i dušom, ali pomažem i cijelu zajednicu u Republici Srbiji, u kojoj živim.