Kao samostalna ustanova kulture, Galerija »dr. Vinko Perčić« osnovana je sredinom 2006. godine. Ova ustanova galerijskog tipa utemeljena je sa svrhom promidžbe likovnih umjetnika različitih umjetničkih pravaca i radi očuvanja pokretne i nepokretne imovine darovane Općini Subotica od strane kolekcionara dr. Vinka Perčića ugovorom o poklonu iz 1989. godine. Od 2007. na čelu Galerije je, u svojstvu ravnatelja i kustosa, akademski slikar-grafičar Spartak Dulić, koji je, budući i sam sudionik umjetničke scene, učinio da ova galerija u relativno kratkom vremenskom razdoblju postane dijelom domaće i regionalne mre‍že suvremenih umjetničkih dešavanja. 

U intervjuu za naš tjednik Spartak Dulić govori o dosadašnjem radu Galerije, planovima u 2010. godini, kao i o vlastitom umjetničkom stvaralaštvu.

 

HR: Ravnatelj ste i kustos Galerije dr. Vinka Perčića od 2007. godine. Koliko ste zadovoljni dosadašnjom realizacijom plana i programa što ste ga, dolazeći na ovu dužnost, postavili sebi za cilj?

Mogu reći kako sam uglavnom zadovoljan. Sve koncepcijske nedoumice na relaciji ravnatelj – upravni odbor, koje su bile prisutne početkom 2007. godine, vremenom su riješene. Stalni postav i zastupljeni umjetnici u legatu mogu se vidjeti u vremenu između projekata, u zimskom razdoblju s kraja i početka godine, kao i cijelu ljetnu sezonu.

Umjetnici koje sam pozivao rado su se odazivali, a bili su zadovoljni organizacijom i konceptom galerije, te ponajviše iznenađeni velikom posjećenošću svojih izložaba. Na internetskoj stranici galerije postoji i formular za prijave, koji je popunio znatan broj zanimljivih umjetnika međunarodne karijere, tako da ćemo u 2010. godini održati kontinuitet i kvalitetu rada.

Ono što bi se moralo poboljšati su prije svega tehnički uvjeti za izlaganje, a to se odnosi na nove investicije uređenja interijera.  

HR: U protekle dvije i pol godine galerija je ugostila niz zanimljivih izlož‍aba autora iz Srbije, Hrvatske, Slovenije, Italije, kao i više prezentacija i predavanja iz područja suvremene umjetnosti. Prema vašim iskustvima, kako lokalna publika reagira na umjetničke prakse koje svojom programskom koncepcijom promovirate?

Osobno sam na početku mandata glede ovoga imao i najviše nedoumica, ali sam istodobno vjerovao kako za suvremenu umjetnost u Subotici ima prostora i zahvalne publike, što se veoma brzo pokazalo točnim, gdje je ukupan broj posjeta od druge polovice 2007., u kojoj su realizirane četiri izložbe, iznosio oko 400, a da bi u 2009. godini zabiljež‍ili preko 2500 posjeta za osam projekata.

Istaknuo bih pritom i kako galerija ima samo troje zaposlenih: direktora-kustosa, koordinatoricu općih poslova i čuvara. 

HR: Poznato je kako je suvremena vizualna umjetnost skupa. Koliko u tom smislu jedna galerija u siromašnoj tranzicijskoj zemlji, kakva je Srbija, mo‍že ponuditi kvalitetne programe?

U Srbiji, pa i u cijeloj regiji, situacija je slična, ali ne možemo kulturu sagledati zaobilazeći opća stanja u društvu. Smatram kako novca u kulturi ima, ali se često usmjeri na pogrešne stvari.

Zanimljivi i dobri projekti postoje, a oni dosta ovise o pojedinačnim inicijativama i entuzijazmu, tako da ne bih govorio o galerijama nego o ljudima, jer ne čine automatski ustanove i institucije u kulturi zaposlene dobrim kustosima, umjetnicima, likovnim teoretičarima i slično, nego je situacija upravno suprotna – ljudi svojim radom čine dotičnu ustanovu manje ili više kvalitetnom.

HR: Galerija dr. Vinka Perčića ostvaruje suradnju s više relevantnih ustanova u Srbiji i regiji koje se bave suvremenom umjetnošću. Kako vidite poziciju Galerije dr. Vinka Perčića u okvirima lokalne, ali i državne umjetničke scene?

O tome najbolje govore imena gostujućih umjetnika. Galerija je u ove dvije i pol godine veoma brzo ušla u regionalnu mre‍žu suvremene umjetnosti, projekti i sadr‍žaji se razmjenjuju, kao i umrežavanje tj. iniciranje dijaloga: povezivanje različitih centara u regiji kroz izravnu komunikaciju i zajedničku aktivnost između umjetničkih organizacija koje svojim djelatnostima doprinose uspostavljanju preko potrebne tolerancije, razumijevanja, povjerenja, suradnje koje predstavljaju prve korake u pripremi loklanih zajednica i regija za europske integracije.

Također je bitan segment i demetropolizacija, tj. uspostavljanje novih sustava kulturne razmjene, koja nije centralizirana u metropoli, gdje se aktiviranjem manjih sredina i upoznavanjem sa suvremenom umjetničkom produkcijim pozicionira nova uloga umjetnosti i kulture u njihovom javnom životu.  

HR: Po pitanju obradbe legata galerije (oko 500 eksponata - slika, crteža, primijenjenih umjetnosti i predmeta iz radne sobe i iz ostalih prostorija dr. Vinka Perčića), dosad su priređene izložbe slika Ivana Tikvickog Pudara (svibanj 2007.) i Stipana Kopilovića (listopad 2007.), a trenutačno je u tijeku izložba »Slikarstvo između dvaju ratova 1917.-1941.«…

Jednom ili dva puta godišnje organiziramo izložbe umjetnika zastupljenih u legatu galerije. Za izložbu koja je u tijeku odabrana su djela umjetnika koji su djelovali između dvaju svjetskih ratova, a  to su: Árpád G. Balázs, Elemér Csincsák, Stipan Kopilović, Jelena Čović, Béla Farkas, Géza Hodi, Mirko Horvatski i dr. Oko pripremanja ove izložbe pomogao nam je povjesničar umjetnosti Bela Duranci.

HR: Značajniji dio zbirke kolekcionara dr. Vinka Perčića, stjecajem okolnosti poklonjen je Gradu Zagrebu i pohranjen je u Klovićevim dvorima. Postoje li šanse da djela iz te zbirke u nekoj skorijoj budućnosti budu predstavljena izložbom u Subotici, budući da je takav projekt ranije najavljivan?

S obzirom da je nedavno obilježena dvadesetogodišnjica smrti dr. Vinka Perčića, u suradnji sa Zavodom za kulturu vojvođanskih Hrvata i Klovićevim dvorima u Zagrebu, nastojali smo organizirati izložbu djela iz toga segmenta zbirke, gdje je naša galerija skupa s kustosicom Anom Medić, zaduženom za Perčićevu ostavštinu, odradila stručni dio posla. Odabrana su djela autora kao što su: Vlaho Bukovac, Josip Račić, Vladimir Becić, Oskar Herman, Milivoj Uzelac, Krsto Hegedušić, Marino Tartaglia, Milan Konjović, Petar Lubarda, Josip Generalić, Ferdinand Kulmer, Bogumil Karlavaris i dr. Treba napomenuti kako su ovakve izložbe veoma skupe, tako da je Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata u suradnji s drugim institucijama hrvatskog predznaka trebao osigurati financijsku potporu i logistiku. Međutim, sredstava za ovaj projekt nije bilo, tako da on sada stoji i čeka neka bolja vremena.

HR: Koji su planovi rada galerije za 2010. godinu?

Za izlagačku sezonu 2010. u Galeriji dr. Vinko Perčić u Subotici odabrano je osam umjetnika s kojima će biti pojedinačno dogovoreni termini. Izlagat će: Vlastica Delimar, Slaven Tolj, Sandro Đukić, Zlatko Kopljar, Milica Tomić, Zoran Naskovski, Milica Rakić, Vladimir Nikolić, a u pregovorima sam s Muzejom suvremene umjetnosti Vojvodine oko zajedničkog financiranja izložbe Kristijana Kožula i s novosadskom Galerijom »Zlatno oko«, gdje bi preuzeli djela grafika Knifera, Srneca, Dobrovića...

HR: Za kraj razgovora dotaknimo se i vašeg umjetničkog stvaralaštva. Ove ste godine sudjelovali na Baranjskoj umjetničkoj koloniji na Zelenom otoku u Batini, te izlagali na zagrebačkom Max Art Fest-u, 38. novosadskom salonu, a nedavno i na »Salonu umjetnosti Pančeva 2009.«…

U Pančevu se može reći da je bila samostalna izložba, jer je sudjelovalo dvoje umjetnika i jedan projekt Radionice »VacuumPack« iz Sombora. »Salon umjetnosti Pančeva« ove je godine nosio naziv »Blind date« i sudjelovalo se po pozivu kustosice Suzane Vuksanović iz MSUV-a. Tako sam za ovu priliku radio umjetničku instalaciju, dok sam na 38. novosadski salon pod nazivom »Mikro Manevar«, također po pozivu, sudjelovao s dvama crtežima-slikama.

Instalaciju koju sam izložio u Pančevu subotička je publika mogla vidjeti 2005. godine u Modernoj galeriji »Likovni susret«. Rad se bavi promjenom motorike tijela i neurokinetike posjetitelja, gdje odnos inteziteta i brzine percepcije ovisi o njihovoj sposobnosti slobodnog kretanja u prostoru, zaustavljajući se u točkama, definiraju svoje vlastite vektore kreirajući svoj oblik i ritam. Pasivno promatranje u otkazanosti pokreta navodi nas da instalaciju promatramo kao prostorni crtež, ali ako preskočimo liniju lanca, određujemo novi dinamički potencijal i volumen afektivne moći angažmana, metalni zvuci odjekuju i čine vibracije u zraku – otvoreni dijalog u neugodnoj atmosferi.

HR: Nakon instalacija, performansa i videa, vratili ste se, uvjetno rečeno, klasičnijem žanru – slici. Kažite nam nešto više o tim radovima?

Godine 2008. započeo sam ciklus crteža-slika u tehnici aqual emajla, auto sprejeva,  uljnih flomastera. Formirajući kombinaciju slučajnosti mrlje i linije s površinom nekog geometrijskog plana otkrivam varijacije kvantiteta svijetlosti, a vrednovanje percipiranih poteza se mijenja u ovisnosti o gustoći zraka koju prekriva. Istražujući taj prostor između, rastvara se dimenzionalna ograničenost slike, ona se uključuje u urbanizam, gdje raspon linearnog i volumenskog određuje ne samo površinu slike, već uvjetuje i njezinu skulpturalnost. Sintetizirajući dvije različite poetike, nastajući u nekoj vrsti paradoksalnog jedinstva suprotnosti: s jedne je strane izražen urbani kaos vidljivog, dok je s druge njegova kaotičnost upravo suspregnuta i kao takva eksponira nove komunikacijske modele u novoj mogućoj gradaciji i socijalizaciji. Bez obzira na apstraktan sadržaj, crteži-slike posreduju i čiste kodove koji se mogu transformirati u neku konkretnu naraciju, gdje struktura svijesti poništava romantične predrasude da su dojmovi zbrka a logika red.