Arhiv tekstova

Novo poglavlje moderne hrvatske književnosti otvorio je pripovjedač i romanopisac Dinko Šimunović objavom novele »Mrkodol« u zadarskom časopisu »Lovor« 1905. godine. Čitatelje je osvojio svojom čvrstinom i zrelošću koja izvire iz njegovih škrtih rečenica kojima samo prividno opisuje sivi zaostali svijet zabitnoga mjesta Hrvatske zagore, a zapravo vrlo snažno iznosi probleme svijeta u kome je sve tužno i jadno, u kome kao da je vrijeme stalo, gdje je materijalno stanje, duhovni život pa i sama priroda drukčija, okrutnija.

Šimunović je rođen u Kninu 1873. godine. Djetinjstvo je proveo u selu Koljane pored Vrlike i u Kijevu. Otac mu je bio učitelj pa je i on završio Učiteljsku školu u Zadru te službovao kao učitelj u Dicmu i Hrvacama. Nakon teškoga života učitelja po selima Dalmatinske zagore (dvaput je ostao udovac, prvi put s dvadeset i dvije, a drugi put s trideset i sedam godina), uspjeh mu je omogućio prijelaz u Split. Prije Splita proboravio je trideset i šest godina u Dalmatinskoj zagori pa nije neobično da je uspio prodrijeti u svaku poru života toga podneblja i u mentalitet ljudi toga kraja. U Splitu je službovao od 1909. do umirovljenja 1927. u Graditeljskoj, zanatskoj i umjetničkoj školi. Nakon umirovljenja seli u Zagreb.  Prijateljevao je s Nazorom i Begovićem. Umro je u Zagrebu 1933., nekoliko dana prije svoga šezdesetoga rođendana.

Antologijskim novelama »Muljika« (1906.), »Duga« (1907.) i »Alkar« (1908.) opravdao je očekivanja cijele književne javnosti i učvrstio svoje ugledno mjesto tvorca najboljih hrvatskih novela seoske tematike. Jedan je od najboljih hrvatskih pripovjedača folklornog usmjerenja koji se snažno oslanja na narodnu epiku i folklornu građu, ljubeći narod i narodno, drevnost i junaštvo, nasuprot neautentičnome stranome, gradskome. Tematski je vezan uz Cetinsku krajinu i ljude Dalmatinske zagore, oko Vrlike, Sinja i Knina. Pejsaž ima bitnu ulogu u svim njegovim djelima. Slika pejsaža slika je piščeve svijesti o selu, njegovu životu i mentalitetu ljudi koji u njemu žive. Surovim pejsažem budi u čitatelju strah i strepnju, njime pokazuje unutarnje doživljaje likova, pretkazuje tragičan završetak i služi mu kao opis smrti (»Duga«). Najvažniji motivi njegovih djela su ljubav i smrt. Pisac traga za jakim i osebujnim likovima koji se ne mogu snaći u svijetu u kojem žive te su u stalnom sukobu s okolinom. Jedinstvene i neponovljive su dvije njegove knjige novela: »Mrkodol« (1909.) i »Đerdan« (1912.). Obje su prožete snažnim lirizmom skrivenim iza naoko hladnih i škrtih rečenica. Neke su mu pripovijetke autobiografskog karaktera (»Pojila«), dok je u nekim djelima primjetna i socijalna kritika (»Krčma«, »Mati«, »Pravi uskrs«, roman »Porodica Vinčić«).

Prvi njegov roman je »Tuđinac« (1911.), a značajan mu je i autobiografski roman »Mladi dani« (1919.). Ipak, u njegovom su opusu najvrednije pripovijetke, napisao ih je sedamdesetak, a objavljene su u već spomenutoj zbirci »Mrkodol«, zatim »Đerdan« (1914.), »Sa Krke i sa Cetine« (1930.), »Posmrtne novele« (1936.) te u časopisima.

Šimunović je pisac koji je obnovio stil realističke književne baštine, uz uzore poput Gjalskog, Dostojevskog, Tolstoja, Turgenjeva. Prevođen je na češki i ruski jezik. Zanimljivo je napomenuti da je »Alkar« preveden 1926.  na esperanto, a s esperanta na kineski jezik 1936. godine.