U medijima na srpskom jeziku, potencijal i život nacionalnih manjina uopće, se vrlo rijetko predstavlja, poznato je to činjenica, i upravo je ta činjenica opredijelila tim ljudi da pokrenu elektronički bilten s nazivom Minority NEWS kojem je glavni urednik Sveta Matić. Ovaj mjesečni, elektronički bilten se isključivo bavi pitanjima od značaja za život nacionalnih manjina u Srbiji nastojeći da informacije iz života nacionalno-manjinskih zajednica u Srbiji učini dostupnim zainteresiranima kako iz manjinskih zajednica tako i većinske. O ovome biltenu i planovima tima koji ga realizira razgovarali smo s glavnim urednikom.

HR: Od kuda ideja da se pojavi ovakav jedan mjesečni bilten posvećen manjinskim zajednicama u Srbiji?

Ideja se pojavila 2010. godine nakon učešća u istraživačkom projektu u okviru koga sam intervjuirao predsjednike desetak nacionalnih vijeća nacionalnih manjina. Na taj način sam se na neposredan način upoznao s nasljeđem, kulturnim životom, problemima i perspektivama nacionalnih manjina i utvrdio da u nacionalnim manjinama leži potencijal koji može i koji treba u mnogo većoj mjeri pridonijeti cjelokupnom razvoju i bogatstvu našeg društva. U medijima na srpskom jeziku, potencijal i život nacionalnih manjina uopće, se vrlo rijetko predstavlja. Ako to uzmemo u obzir ne čudi činjenica da današnja generacija mnogo manje zna o svojim sugrađanima nego što su znale ranije generacije. 

Tada se upalio alarm i osjetili smo da trebamo uraditi nešto. Jedino što smo mogli, mi smo i uradili. Počeli smo prikupljati, obrađivati i nuditi informacije iz različitih nacionalnih zajednica, kako bi stvorili makar osnovni preduvjet za informiranje onih koji se žele informirati o nacionalnim manjinama. 

HR: Tko izdaje bilten, koja organizacija i tko čini tim na izradi biltena? 

Bilten je izdanje Centra za istraživanje migracija, koji ima značajno i relevantno iskustvo u sličnim izdavačkim projektima. Tim koji kreira sadržaj čini 20 članova programskog odbora koji su predstavnici svoje nacionalne manjine, koordinatorica projekta Iva Petrović, direktorica projekta Biljana Jović i ja kao urednik biltena. 

HR: Na kakve ste reakcije naišli tijekom izlaženja biltena?

Na početku je bilo manje reakcija i mogli su se glasnije čuti i glasovi sumnje i kritike, ali reakcije danas su uglavnom izuzetno pozitivne i ima ih sve više. 

Naš domet, s obzirom da izlazimo samo elektronski i mjesečno, veoma je ograničen. Teme kojima se bavimo su veoma specifične. U mnoštvu, često i potpuno beznačajnih informacija, svjesni smo da ne možemo imati neku izuzetnu vidljivost i čitanost. Jedan dio kritike se upravo odnosi na našu nedostupnost i ograničenost samo na korisnike interneta. 

HR: Od koga imate potporu u izradi biltena?

Što se tiče financijske podrške, misija OESS u Srbiji i Veleposlanstvo Sjedinjenih Američkih Država prvi su se odlučili i financijski podržati projekt Minority NEWS. Nešto kasnije, financijsku podršku su nam pružili i Fondacija za otvoreno društvo i Veleposlanstvo Republike Rumunjske. 

HR: Kakva su Vaša dosadašnja iskustva, kome sve šaljete bilten, kakav je prijam kod publike?

Iskustva, prije svega u suradnji s nacionalnim vijećima nacionalnih manjina su veoma dobra i najveći broj nacionalnih vijeća suradnju s nama shvaća na veoma ozbiljan i odgovoran način svjesni da preko nas dopiru i do većinske zajednice, ali i do pripadnika vlastite manjine, do državnih institucija, međunarodnih organizacija...

Osim onih zainteresiranih čitatelja koji su se putem našeg sajta www.minoritynews.rs  prijavili za bilten, bilten redovno prosljeđujemo i državnim institucijama nadležnim za provođenje manjinske politike kao što je Ministarstvo za državnu upravu i lokalnu samoupravu i Ured za ljudska i manjinska prava, prosljeđujemo ga svim nacionalnim vijećima nacionalnih manjina, svim ključnim medijima na srpskom jeziku, međunarodnim organizacijama poput Vijeća Europe, OESS-a, Europske unije... Osim navedenih, redovni čitatelji biltena su i studenti, suradnici i profesori s instituta i fakulteta širom svijeta. 

Prijemom smo zadovoljni jer dobivamo signale da nas oni zainteresirani čitaju i redovno prate, a naš prioritet je prvo građenje odnosa s čitateljima, pa tek onda proširivanje baze čitatelja. 

HR: Kakvi su planovi za budućnost biltena?

Želimo, osim elektroničkog, publicirati i tiskati izdanje, kao podlistak neke dobro distribuirane ugledne dnevne novine i na taj način doprijeti i do onih koji ne koriste nove tehnologije. 

Već duže vrijeme planiramo svoj televizijski format za koji smo snimili i pilot epizodu. Planiramo pokrenuti i određena specijalizirana izdanja koja bi se publicirala povodom značajnih datuma za određenu nacionalnu manjinu, a koja bi detaljnije prikazivala povijest, kulturu, značajne pojedince i trendove u okviru određene nacionalne zajednice. Plan nam je da sva naša izdanja budu dostupna i na jezicima nacionalnih manjina, kao i na engleskom jeziku. 

Osim navedenih planova imamo i snove koje snivamo zajedno s kolegama iz redakcija na jezicima nacionalnih manjina. Naši zajednički snovi su formiranje jedne nacionalne informativne agencije koja bi na jednom mjestu prikupljala i distribuirala informacije iz nacionalnih manjina i koja bi kao takva mogla biti ključ uspješnog informiranja pripadnika nacionalnih manjina, ali i pripadnika većinskog naroda i međunarodne javnosti. Velika i profesionalna mreža kojom bi se pokrivao čitav teritorij Srbije postala bi moćno informacijsko oružje u borbi za objektivno informiranje i unapređenje položaja pripadnika nacionalne manjine. Nastavit ćemo sanjati velike snove, možda će nam se i ostvariti. 

HR: Kakva je suradnja s manjinskim medijima, tko su Vam izvori za kreiranje medija i suradnici?

S medijima na jezicima nacionalnih manjina imamo izuzetno korektnu profesionalnu suradnju koja se svodi na razmjenu informacija i na sudjelovanje na događajima koji se organiziraju, a tiču se pitanja informiranja pripadnika nacionalnih manjina. Od svog osnivanja zagovaramo značaj medija na jezicima nacionalnih manjina i izražavamo svaki oblik solidarnosti s kolegama koji se trenutno bore za opstanak tih medija. Osim toga što su nam posrednici u informacijama, kolege iz medija na manjinskim jezicima često su nam i sugovornici na određene teme i savjetnici s obzirom na to da često mnogo bolje razumiju neposredan kontekst, što nama mnogo pomaže da i sami bolje razumijemo situaciju, posebno kada postoje i jezične barijere. 

HR: Obzirom da dugo pratite manjinsku problematiku, kako bi ocijenili koji su glavni problemi s kojima se susreću manjine u Srbiji?

Gotovo na svakom javnom skupu koji se tiče položaja nacionalnih manjina u Srbiji postavlja se pitanje glavnih problema za pripadnike nacionalnih manjina i kao po pravilu uvijek se i na prvom mjestu kao najveći problemi ističu ekonomski problemi, nezaposlenost, niska primanja, slaba kupovna moć... Na kraju se zaključuje da nema većih razlika u problemima koji muče sve građane Srbije što može navesti na pogrešne zaključke. Ne bih se upecao u tu zamku već jasno kažem da ekonomski problemi odavno nisu najveći problemi građana Srbije. 

Za mene su posljednjih 25 godina najveći problemi u Srbiji problemi vezani za odnose u našem društvu. Postoji izreka da ishodište nezadovoljstva nije siromaštvo već nepravda i nedostatak perspektive i ja se s tim potpuno slažem. Uopćeno govoreći smatram da je nepravda u društvenim odnosima u Srbiji najveći problem s kojim se susreću pripadnici nacionalnih manjina, ali i svi drugi građani Srbije. 

Osim toga, neuređenost i nedostatak političke volje da se odnosi u društvu urede na temeljan, pravičan, demokratski i sustavan način također je veliki problem. Promjene koje se događaju u našem društvu su često spore i kozmetičke, a položaj nacionalnih manjina se često ističe kao krucijalni dokaz da se Srbija kreće brzo i u dobrom smjeru, što u suštini nije točno. Ako nekom dajete nešto na žličicu što mu pripada ne znači da ste učinili sve što možete na najbolji mogući način, a to je upravo situacija s pravima i položajem nacionalnih manjina u Srbiji. 

Konstantno se stvara dojam u javnosti da nacionalne manjine traže nešto što im ne pripada i da zapravo traže veća prava nego što ih imaju građani Srbije, i to naravno vodi u dalje probleme s kojima se konkretno suočavaju pripadnici nacionalnih manjina. Vidim takav odnos svake vlasti do sada i to je za mene veliki problem. 

HR: Kako bi ocijenili manjinske javne politike u Srbiji?

Manjinske javne politike u Srbiji su često napisane kao odlični seminarski radovi, ali na žalost uglavnom ostaju mrtvo slovo na papiru. Određivati se u odnosu na odlično napisan seminarski rad znači ocijeniti predispozicije za adekvatnu manjinsku politiku, a te predispozicije svakako postoje. Međutim, suština manjinske politike nisu preduvjeti niti norme i standardi već realnost, a realnost je još uvijek daleko od toga da možemo reći da su nacionalne manjine zadovoljne, a valjda se i pripadnici nacionalnih manjina pitaju ako se ta politika odnosi na njih. Kod nas je i to uobičajeno da vam manjinske politike određuju i ocjenjuju oni koji ih stvaraju, pa ne treba da čudi što se u javnosti ocjenjuju kao najbolje u Europi i drugim političkim frazama, dok pripadnici nacionalnih manjina o njima uglavnom šute ili ne dijele mišljenje stvaratelja. 

HR: Poznato je da na RTV-u postoje manjinski programi dok je na RTS-u situacija prilično nejasna. Kakva su Vaša iskustva u vezi programa posvećenih manjinama na RTS-u?

Smatram da RTS krši zakon i uskraćuje ustavom garantirano pravo na informiranje građana Srbije na materinjem jeziku. O tome ima li RTS za takvo ponašanje političku podršku ne mogu govoriti, ali je očigledno kako ima moć ponašati se autoritarno i ignorirati zakonski i ustavni poredak zemlje. 

O ponašanju RTS-a i njegovog upravnog odbora najbolje je rekao Goran Karadžić, predsjednik Republičkog tijela za elektroničke medije koji je upozorio na to da se RTS »odcijepio« od Srbije te da je predsjednik Upravnog odbora, Slobodan G. Marković prekinuo ili ograničio komunikaciju RTS-u s mnogim državnim tijelima.

Naše iskustvo s RTS-om je traumatično. Prije više od godinu dana imali smo namjeru potpuno besplatno i prema najvišim profesionalnim novinarskim i produkcijskim standardima ponuditi javnom servisu program pod nazivom Kronika nacionalnih manjina. Od inicijalnog pristanka i pregovora smo došli do potpunog prekida u komunikaciji što je očigledno tipično za Upravni odbor RTS-a, koji je sve vrijeme imao interes onemogućiti pojavu bilo kakvog neovisnog programa koji se uređuje van dobro poznate »RTS kuhinje«. 

HR: Tema ostvarivanja prava nacionalnih manjina postaje još aktualnija u pregovaračkom procesu europskih integracija. Koji su tu glavni problemi i kako će se oni rješavati? Kako nacionalno-manjinske zajednice i njihove institucije i organizacije sudjeluju u ovom procesu?

Pregovori o članstvu Srbije u EU predstavljaju svakako najznačajniji proces u političkom životu naše zemlje. Dobro je da se već na samom početku postavlja pitanje poštovanja prava nacionalnih manjina jer to svakako ubrzava proces donošenja propisa i unapređenja prakse u provođenju manjinskih politika. 

Nacionalne manjine mogu ukazati na vlastiti položaj i probleme izvjestiteljima Europskog parlamenta, predstavnicima Europske komisije, Vijeća Europe ili na primjer zastupnicima Narodne skupštine ili članovima Odbora za ljudska i manjinska prava i na taj način izravno utjecati na izvješće i na unapređenje vlastite pozicije, ali mogućnosti njihovog utjecaja su svakako i mnogo veće. 

Smatram da Europska unija osim službenih kanala komunikacije i formalnih načina prikupljanja informacija, ima razvijene i alternativne načine koji se prije svega odnose na neposredno prikupljanje informacija, praćenje medija u Srbiji, redovna komunikacija s nevladinim organizacijama... 

HR: Hit tema ili kako ste rekli nova mantra civilnog sektora kada su u pitanju nacionalna manjinska vijeća postala je depolitizacija odnosno departizacija nacionalno-manjinskih vijeća. U jednom uvodniku ste pisali o ovoj temi navodeći da se ova dilema stalno postavlja iako to u suštini nije jer su političke stranke ustavna kategorija. 

Dugo već govorim o tome da su političke stranke institut demokracije i ne možemo reći da su one uzurpirale nacionalna vijeća nacionalnih manjina. Takav stav, osim što nije korektan prema većini predstavnika političkih stranaka u nacionalnim vijećima nacionalnih manjina, implicira niz neistina o namjerama političkih partija. Veoma je vjerojatno da postoje intencije određenih političkih partija da od nacionalnih vijeća naprave neefikasne organizacije koje će imati za cilj »disciplinirati« i staviti pod kontrolu određene nacionalne manjine. Čak i kod takvih tendencija, žrtve su nacionalne manjine i one političke stranke koje imaju program i cilj da se bore za položaj nacionalne manjine. Stoga smatram da nije korektno reći da su sve stranke dio istog sustava i da ih treba odstraniti iz rada, a time i iz života nacionalnih vijeća. Ipak, smatram kako je točno da postoji negativan utjecaj određenih političkih stranaka, ali zar ne postoji negativan utjecaj političkih partija i na druge institucije ili javna poduzeća?

Kako bi zvučao i koliko bi ostvariv bio zahtjev kojim se zalažemo za depolitizaciju ili departizaciju Ministarstava, javnih poduzeća ili lokalne samouprave?