Arhiv tekstova

Prije nego što se počnemo baviti samom temom ovoga razmišljanja, sjetimo se posljednje poruke Josipa Andrića svojim nasljednicima na polju glazbe u bačkom podneblju. On nam poručuje kao zavjet: 1. Rekonstruirati život i narodne običaje Bunjevaca i Šokaca prema fragmentima i njihove muzičke karakteristike; 2. Analizirati ritmičku i melodijsku osebujnost bunjevačkih i šokačkih narodnih plesova; 3. Posebnu pažnju posvetiti izvornosti i značaju bunjevačkih groktalica (Ljetopis JA, 65/61). 

Dokle se stiglo s izvršenjem ove zadaće je posebno pitanje. U udrugama se nije mnogo uradilo: neki su ponešto započeli pa odustali, a drugi nisu niti nastojali nešto učiniti. Dobro obaviješteni znaju koja se institucija najviše bavi ovom problematikom u Vojvodini i bez koje bi Andrić ostao i dalje nepoznat i zaboravljen. Dok još uvijek imamo tamburaša koji sviraju po sluhu ne poznavajući note, i time nas vraćaju u mračnu prošlost, skladatelji kao što su Andrić, Vidaković i Preprek već su u svoje vrijeme bili europski usmjereni umjetnici.

Pristupajući temi moramo naglasiti, da je Andrić mnogo putovao (Češka, Slovačka, Poljska, Austrija, Njemačka, Italija, Švicarska, Francuska, Engleska, Irska, Grčka, Palestina, Libanon, Sirija, i Egipat) te je pisao novinske putopisne reportaže i objavio više putopisnih knjiga: U Kristovoj domovini (1931.), Na Zelenom Otoku (1934.), Irska (1942.), Najljepši među otocima (1938.).

 

Slovaci

 

»I kao što sam za Slovačku bezbroj puta umočio pero, tako sam isto činio i za Irsku, a iza svakog takvog poteza pera bila je skrivena misao na Hrvatsku«, zapisao je u svojoj autobiografiji Andrić. Posebno je proučavao Slovačku, njezinu kulturu, jezik i glazbu. Napisao je i izdao Slovačku slovnicu (1942.) i Slovačku glazbu (1944.). To je bila prva slovačka gramatika napisana izvan Slovačke i prva cjelovita povijest slovačke glazbe uopće. Napisao je i roman Velika ljubav o životu slovačkih Hrvata u mjestu Hrvatski Grob. 

Od 1929. godine razvijaju se Andrićevim posredovanjem dobri odnosi između slovačkih Hrvata i domovine. U Hrvatskom Grobu između Trnave i Bratislave nalaze se i hrvatska naselja s kojima se povezuje Andrić te utječe na župnika u Hrvatskom Grobu Jakova Tešovića, da radi na očuvanju hrvatske tradicije, čuvanjem starina i jezika kod tamošnjih Hrvata. U tom smislu, kao urednik, uspostavio je usku suradnju između Hrvatskog književnog društva sv. Jeronima i Slovačkog književnog društva sv. Vojtjeha.

Kao skladatelj, Andrić je uglazbio na slovačke tekstove niz svojih glazbi. Sabirao je i materijal za rječnik, a sabirao je i slovačke napjeve kao melograf. Nakon Andrićeve smrti Hrvati u Hrvatskog Grobu su odlučili postaviti mramornu spomen – ploču u njegovu čast. Ova priča mogla bi biti poučna i za našu hrvatsku zajednicu u Vojvodini. Možemo li i mi slijediti put kakav nam je ostavio Andrić i njemu slični velikani širokih europskih i univerzalnih pogleda?

 

Irci

 

Knjige Na Zelenom Otoku i Irska Andrić je posvetio Ircima. Mogli bismo se zapitati otkud je čovjek enciklopedijskog znanja i svestranih izražajnih i organizacijskih mogućnosti, glazbenik, pisac, urednik, znanstvenik, odabrao baš Irsku, Lužičke Srbe, Gradišćanske Hrvate i Slovake dajući svoj prinos njihovim kulturama. Njegov izbor očito nije slučajan. Odgovor je u položaju tih naroda kada se Andrić njima bavio, osobito osjetljivima na problem vlastitog održanja, samoosvješćenja, osamostaljenja, samobitnosti. Podjeća li nas to na nama nešto vrlo blisko? Andrić je imao veoma osjetljivo srce i poseban smisao za progonjene, napaćene, potisnute i prešućene. Irska mu je tada bila simbolom otpora protiv moćnog imperija svijeta i potvrda borbe za slobodu sa snažnim stvaralačkim impulsom.

Potaknut Antunom Gustavom Matošem, velikim prijateljem Kelta, Andrić je uspio razjasniti što znači ona irska rečenica: Gun theange, gun tear – nestane li jezika, nestalo je i naroda. Neka nam ova izreka bude uvijek na pameti ako želimo osigurati opstanak i vlastiti identitet na ovom panonskom prostoru.