Arhiv tekstova

Katolička crkva u Beogradu izgorjela je 1672. godine. Izgleda da antagonizmi između Dubrovčana i Bosanaca niti nakon nestanka crkve sv. Petra u plamenu, oko čije su se kontrole vodile desetljećima borbe, nisu posve zamrli. Crkva je zauzimanjem Dubrovčana ubrzo ponovno izgrađena. Marojica Kabužić boravio je u proljeće 1675. na turskom dvoru kao poklisar Dubrovačke Republike na svečanosti obrezivanja prvijenca Mehmeda IV. Tom prigodom Kabužić je uspio isposlovati zaštitu interesa katoličke crkve u Turskoj. Dobio je sultanovo odobrenje obnove crkve u Beogradu i naredbu sultana »da se pravoslavni patrijarh ne smije miješati u stvari katolika, od kojih je do sada, koje od biskupa, fratara i svećenika, a koje od naroda uzimao godišnje preko 15.000 dukata.« Od iste godine beogradski biskup i apostolski vikar u ugarskim biskupijama pod turskom vlašću bio je fra Matija Brnjaković, brat dvojice vrlo poznatih bosanskih trgovaca zaslužnih za Bosansku misiju. Nakon nekoliko godina (1679.) dolazi u svoju biskupiju, no nije se ondje dugo zadržao. Zbog nesporazuma izopćio je iz Crkve beogradske katolike i narod cijelog kraja, svećenike protjerao, beogradsku crkvu i još neke udario interdiktom, zabranio u njima slaviti misu i krštavati. Nakon savjetovanja s bosanskim biskupom fra Nikolom Ogramićem povukao je svoje kazne. 

 

Austrijsko-turski ratovi i njihove refleksije na katoličku zajednicu 

 

Poraz Turaka pod Bečom, gubitak velikog dijela teritorija budno su pratili i iščekivali razvoj događaja i beogradski katolici. Za vrijeme rata biskup Matija Brnjaković je napustio Beograd. Prvo je od 1685. godine neko vrijeme boravio u Dubrovniku, a potom u Ankoni od 1699. Tijekom 1688. očekivao se pad Beograda. Austrija je nakon osvojenja Beograda tamo poslala očeve Družbe Isusove, te im je dodijeljena jedna kuća kod crkve presvete Djevice, nazvane od Oblaka. Bili su to Ignacij Pezizhoff i Filip Sumatinger, propovjednici za njemačke vojnike, te Martin Darasoczi i Tomo Glavinić, koji su propovijedali hrvatskim vjernicima. Već sljedeće godine Turci su osvojili grad. Bježeći pred Turcima iz Beograda dio se Hrvata nastanio u Budimu, u dijelu grada Taban. Tabanski postolari 1690-ih godina svjedočili su da su katolici i da su zajedno sa Srbima, došli iz Beograda. Po naseljavanju izbjegli beogradski obrtnici i trgovci su u Budimu i Senandriji, utemeljili katoličku zajednicu obijajući upliv pravoslavnih svećenika u stvari katolika. Eugen Savojski 1716. godine ponovno je zauzeo Beograd. U njegovoj su vojsci bila 94 vojna kapelana, od kojih 27 isusovaca. Isusovačka rezidencija obnovljena je nakon Požarevačkog mira 1718. godine na molbu austrijskoga provincijala Stjepana Dinarića. Austrijska vlast pogodovala je naseljavanju i uopće životu katolika. Beogradske džamije su pretvarane u crkve koje su posluživali predstavnici više crkvenih redova. Komisija za novoosvojene krajeve donijela je odluku da se u Beograd mogu naseljavati samo katolici. Trgovačke zajednice pod austrijskom vlašću se obnavljaju, a osim Dubrovčana, Bosanaca, pojavljuju se Armenci, Nijemci i dr. Isusovci su obnovili nekadašnju školu. Dopuštenje za podizanje latinske škole dobili su 1724., prva dva razreda otvorena su 1726., a druga dva 1727., kada je počela izgradnja nove škole. Svoju crkvu isusovci počinju graditi 1732, ali su 1739. Turci ponovno došli u posjed Beograda. Dubrovački i bosanski trgovci nastanjuju se u Zemunu zajedno s franjevcima, a 1739. godine nakon povlačenja s austrijskom vojskom iz Beograda s isusovcima se dio beogradskih katolika nastanio u Petrovaradinu. Beogradske crkve ponovno su pretvarane u džamije. Tim iseljavanjem je nakon višestoljetnog postojanja bosanskih i dubrovačkih kolonija zamrla katolička zajednica u Beogradu, kao i nazočnost crkvenih redova franjevaca i isusovaca. Obnavljanje katoličke zajednice, naseljavanjem Hrvata i drugih katoličkih naroda otpočet će sa stvaranjem samostalnijeg položaja Srbije u odnosu na Tursku u kojoj će Beograd postati prijestolnica mlade države i privući brojne stručnjake iz okolnih zemalja. 

(Preuzeto sa sajta Hrvatskog nacionalnog vijeća)