Arhiv tekstova

Petar Krešimir IV. (1058. – 1075.) bio je sin kralja Stjepana I. i mletačke duždevne Hicele, a hrvatsko kraljevstvo primio je oporavljeno nakon raznih potresa koji su se dogodili početkom 11. stoljeća. Početak vladavine kralja Petra Krešimira IV. obilježio je crkveni sabor u Splitu na kojemu su donesene značajne crkvene odluke. Papa Nikola II. sazvao je u travnju 1059. sinodu na Lateranu na kojoj je doneseno više kanona protiv simonije i svećeničke ženidbe. Ove odluke su poslane putem biskupa u sve katoličke zemlje, dok je u neke poslao svoje izaslanike, tako je i u Hrvatsku poslao opata Majnarda. Premda je hrvatska pripadala zapadnoj crkvi, među svećenstvom se osjećao i utjecaj Bizantije što se ogledalo da su neki svećenici bili oženjeni te nosili bradu ili dugu kosu. Na saboru u Splitu 1060. godine opat Majnard proglasio je zaključke prošlogodišnje lateranske sinode, a doneseni su i neki kanoni s posebnim obzirom na prigode u hrvatskoj crkvi. Povodom svećeničke ženidbe donesena je odluka: »Ako bi tko god odsada, bilo biskup, bilo svećenik, bilo đakon, uzeo ženu ili već prije uzetu pridržao, gubi svoj crkveni stupanj sve dok ne dade zadovoljštinu i ne može dalje ostati u zboru pjevajućih niti imati udjela u crkvenim prihodima.« Također, donesena je odluka povodom nošenja brade i duge kose: »Ako bi od sada koji od svećenika nosio bradu ili dugu kosu, nema više prava da ulazi u crkvu, nego se ima podvrći kanonskoj kazni prema njegovom crkvenom stupnju.« Na saboru je donesen i kanon koji je u mnogo važnijoj mjeri utjecao na svećenstvo u Hrvatskoj, a to je zabrana zaređivanja svećenika ako ne znaju latinski: »Zabranjuje se pod kaznom izopćenja promovirati Hrvate na svete redove, ako nisu vješti latinskoj knjizi, a tako i podvrgavati klerika kojega god stepena bio, podložništvu ili plaćanju svetovnog poreza.« 

 

 Vrhunac moći

 

Za vrijeme vladavine Petra Kršimira IV. prostor Crkvene Hrvatske (Paganija, Travunija, Zahumlje) došao je pod vrhovnu vlast hrvatske krune, tako da je cijela Jadranska obala od Istre do ušća Neretve bila u sustavu hrvatske države. Bizant koji je tada ratovao u Aziji s Turcima-Seldžucima, a u južnoj Italiji s Normanima, ustupio je kralju Krešimiru IV. dalmatinske gradove i otoke. Petar Krešimir IV. tada nije uzeo naslov carskog prokonzula ili eparha te je tako tim lukavim diplomatskim potezom ostvario stoljetni san hrvatskih vladara, da spoje dalmatinske gradove i otoke s hrvatskom državom. Otada regnum Dalmatiae et Chroatiae nije bio samo formalni naslov, nego je označavao jedinstveni političko-upravni teritorij. Da bi čvršće vezao dalmatinske gradove za svoju državu, kralj Krešimir IV. ostavio je samostalnost gradskim upravama i obvezao se zasebnim ispravama da će im poštovati slobodu i stara prava kako ih je prije zatekao. Sve te velike promjene kojima mu je državne granice »svemogući Bog proširio na kopnu i moru« (quia Deus omnipotenus terra marique nostrum prolungavit regnum), odlučio je kralj Petar Krešimir IV. izraziti svoju zahvalnost u Ninu 1069. darovanjem otoka Mauna samostanu Sv. Krševana u Zadru. Prigodom tog dogođaja Krešimir IV. je istaknuo da je to »naš vlastiti otok što leži na našem dalmatinskom moru« (nostram propriam insulam in nostro Dalmatico mari sitam, que vocatur Mauni), što je ujedno i dokaz da su tada Hrvati gospodarili Jadranskim morem. Oko 1066. godine panonski prostor između Save i Drave također se ponovno našao u sklopu Hrvatskog kraljevstva, a njime je upravljao ban Zvonimir. Iz zapisa se može zaključiti da je uz kralja postojalo i nekoliko banova, na primorju je banova ban Gojčo, na panonskom prostoru ban Zvonimir, a Bosna i Hercegovina, koja je bila u sklopu Hrvatske, također su imale svoga bana. Granica Hrvatskog kraljevstva je išla obalom Neretve prema rijeci Drini do Zvornika, od Zvornika prema zapadu do ušća rijeke Spreče u rijeku Bosnu, od rijeke Bosne do njenog ušća u Savu, a odatle prema Đakovu pa prema rijeci Dravi. Rijekom Dravom granica je išla na zapad do Kranjske i Koruške, a potom se spuštala pored izvora rijeke Kupe do Jadranskog mora odnosno do ušća rijeke Raše u more na području Istre.

 

Smrt Petra Krešimira IV.

 

Nakon smrti 1075. godine kralj Petar Krešimir IV. pokopan je u crkvi sv. Stjepana, gdje su bile grobnice knezova i kraljeva hrvatskog roda. Petar Krešimir IV. najmoćniji je hrvatski vladar koji je Hrvatsku podignuo na visinu kakva nikada nije prije njega dosegla. Kako Petar Krešimir IV. nije imao sina nego samo kćer Nedu, a da mu braća nisu bila više na životu, naslijedio ga je na hrvatskom prijestolju dotadašnji slavonski ban Dmitar Zvonimir (1076. – 1089.). Krešimirova kćer Neda se udala za neretvanskog bana Marijana II. Slavca (1073. – 1076.) kojemu je rodila Krešimirova unuka i zadnjega hrvatskog kralja, Petra II. Slavca (Petar Svačić).