Arhiv tekstova

Kneza Mutimira naslijedio je knez Tomislav (910. – 928.) za kojega se pretpostavljalo da je bio  njegov sin. Početak vladavine kneza Tomislava obilježila je borba s Mađarima koji su se koncem 9-tog i početkom 10-tog stoljeća naselili na područje srednjeg Podunavlja i Potisja. Knez Tomislav ne samo da je porazio Mađarsku vojsku koja je kretala u česte pljačkaške pohode k Hrvatskoj, nego je svoju vlast ponovno uspostavio na području Panonske Hrvatske. Ta pobjeda je i danas iznimno važna, jer su se tada po prvi put spojili pod istim vladarom hrvatske krvi sjeverni i južni krajevi, od Drave do Jadranskog  mora i rijeke Drine na istoku, u jedinstvenu državu, koja je pokrivala površinu oko 120.000 km². 

 

Kralj Tomislav

 

Povijesne prilike 924. godine omogućile su knezu Tomislavu zavladati i dalmatinskim gradovima koji su bili pod upravom Bizanta. Radi prijetnje od navale Bugara, bizantski car Konstantin VII.  tražio je Tomislava za svoga saveznika. Kako su u to doba Zadar, Rab, Krk, Osor, kao i Trogir i Split bili pod bizantskom vlašću, car Konstantin VII. Porfirogenet naredio je da svi ovi gradovi, kao i pripadajući im otoci i zemlje u zaleđu, prijeđu pod vlast hrvatskog vladara Tomislava. Pod Tomislavovu  vlast spali su i svi dalmatinski biskupi pa on izmiruje splitskog metropolitu s papom, a sve biskupije u Dalmaciji vraća pod krilo latinske crkve. Tako je bizantski car Konstantin VII. Porfirogenet napisao u svojoj knjizi O upravljanju carstvom (De administrando imperio), da je tadašnja »Hrvatska mogla dići 60.000 konjanika i 100.000 pješaka; da je imala 80 velikih brodova (sagena), na svakomu do 40 mornara-ratnika, i 100 manjih brodova (kondura), na svakom 10-20 mornara-ratnika«. Gledajući te vojne snage, može se proporcionalno procijeniti da je u to doba Hrvatska približno mogla imati oko 2.000.000 stanovnika. Nakon što je imao čvrstu vlast nad Primorskom i Panonskom Hrvatskom kao i velikim dijelom današnje Bosne i  Hercegovine, knez Tomislav proglašen je 925. godine hrvatskim kraljem. Krunu i druge krunidbene znakove Tomislav je dobio iz Rima, gdje je vladao papa Ivan X. koji ga iste godine u pismu oslovljava  s titulom rex, što se uobičajeno prevodi s kralj.

 

Crkveni sabori u Splitu

 

Godine 925. papa Ivan X. (914. – 928.) je odobrio sazivanje crkvenog sabora u Splitu na zahtjev dalmatinskih biskupa i hrvatskog biskupa koji je stolovao u Ninu. Papa je bio zainteresiran za obnovu jedinstvene crkvene provincije, ali ga je više opterećivao problem širenja glagoljice i slavenskog bogoslužja u granicama dalmatinskih biskupija, a time i bizantskog utjecaja. Glede slavenskog bogoslužja zaključeno je da se glagoljaši neće zaređivati ni promicati ukoliko ne nauče latinski. Biskupi su bili najviše zainteresirani da se riješi pitanje tko će upravljati ujedinjenom hrvatsko-dalmatinskom crkvom. Za čast metropolita natjecali su se ninski biskup Grgur, zadarski biskup Formin i splitski nadbiskup Ivan. Sabor je zaključio da metropolitom postane splitski nadbiskup. Ninski biskup Grgur smatrao je kako je on trebao postati metropolitom, jer je njegova biskupija bila teritorijalno najveća i imala najviše vjernika. Obnašao je i položaj prvog crkvenog čovjeka hrvatske države i smatrao je da je to položaj koji slijeduje metropolitska čast pa je uložio papi žalbu na zaključke sabora. Zbog toga je 928. sazvan novi sabor koji je potvrdio donesene odluke na saboru 925.godine, a tom je prilikom odlučeno da se ukine ninska biskupija, a njezino je područje podijeljeno dalmatinskim biskupima.

 

Sukob s Bugarskom

 

Nakon što je osvojio Srbiju, bugarski car Simeon krenuo je s vojskom na Hrvatsku. Simeon je tada na Tomislava, odnosno Hrvate, poslao svog iskusnog i proslavljenog vojskovođu Alogobotura. Veliki poraz Bugari su doživjeli u 926. godine, negdje na području Bosne, kada je Tomislav uspio u cijelosti unistiti bugarsku vojku pod vodstvom vojvode Alogobotura. Kako su oba vladara održavali dobre odnose s papom Ivanom X., papa je uspio pregovorima okončati rat ubrzo nakon same bitke. Iako nije došlo do promjena državnih granica sukobljenih strana, Poraz Bugarske vojske, tada najjače na Balkanskom poluotoku najbolje je svjedočanstvo o moći i snazi Kralja Tomislava i Hrvatske.