Arhiv tekstova

U vremenima s konca starije i početka novije faze gradnje kuća nabijača u Sonti se, paralelno s njima gradile i zidane, tzv. švapske kuće. Njih svakako nije mogla graditi sirotinja, gradili su ih imućni ljudi, mahom Švabe, koji su bili i poznati zemljoposjednici. Takve kuće ukrašavali su i ne samo ukrašavali, nego i »krečali« moleri. Sonćani i danas spominju poznatoga molera Vicmana, koji je bio nadaleko poznat kao umjetnik svojega zanata. Vicman je imao i svoje šegrte, koji su poslije bili izuzetno dobri majstori, a jedan izdanak ove škole, Marinko Đanić (1951.) aktivan je i danas u ovom poslu. 

UČENIK POZNATIH MAJSTORA: »U nestabilnom i čestim promjenama izloženom školskom sustavu, izučavao sam molerski zanat od 1967. godine. Za obavljanje prakse morali smo se sami osigurati. Izbor mojega oca bio je tada poznati majstor Isa, kako sam kasnije doznao bivši šegrt majstor Babe, a ovaj je bio izravni učenik majstor Vicmana. Koliko znam, ja sam danas jedini aktivni izdanak  Vicmanove linije ovoga meni dragoga zanata. Za razliku od mnogih pripadnika mojih generacija, ja sam svoj zanat odista odabrao iz ljubavi«, pripovijeda majstor Marinko dok sjedi na podu i miješa boju. »Boju volim miješati ručno, nijansirati je po želji gazdarice. Danas se uglavnom radi temperom, postoji veliki izbor boja svih nijansi, tako da je samo stvar tehnike izmiješati boju mikserom, najbrže moguće je nanijeti na zid i gotovo. Nema tu duše, nema onoga finoga nijansiranja, sve je to industrija. A tek rad valjcima, papirnim šablonima, izvlačenje plantika po željama gazdarice... to je već prava mora za moje mlade kolege. Mene, opet zamara njihov način rada. Sebe nalazim u prošlim vremenima, u kojima je u mojem zanatu dolazio do izražaja osjećaj za boju, osjećaj za prostor, za podlogu, a pomalo i poznavanje psihologije poručitelja posla« sjetno pripovijeda Marinko. 

KREČENJE KAOLINOM: U mlađim danima majstor Marinko je sa svojim majstorom, a kasnije i samostalno, obožavao krečenje kaolinom. Dosta je radio u bogatim kućama, kako sonćanskim, tako i u apatinskim i somborskim. »U bogatijim kućama radili smo bez grča, nije se trebalo štedjeti. Te kuće u pravilu su bile zidane, ili, eventualno, nabijane pa podziđivane opekom. Takav se zid žbukao, a onda smo nastupali mi moleri. Prvo bi na redu bilo gletovanje. Nisu postojale glet-mase, pravili smo ih sami od vapna, u koje se u određenom odnosu dodavao gips i firnajz«, objašnjava nam majstor Marinko. Urađena smješa četkom bi se nanosila na dio zida površine oko jednoga četvornoga metra. Špahlama bi se upeglavala, a postupak bi se ponavljao po potrebi. Kad bi se na taj način dobila idealno ravna površina, zidovi bi se šmirglali, a potom presapunali kalijevim sapunom rastvorenim u mlakoj vodi. Tu je bio potreban istančan osjećaj majstora, jer ukoliko bi rastvor sapuna bio preslab, nije bilo potrebnog dejstva, a ukoliko bi bio prejak, skidao bi glet sa zidova i moralo bi se ponoviti postupak. Tako pripremljen zid krečio bi se kaolinom. Priprema kaolina bila je najbitnija. Kaolin bi se prvo namočio u potrebnoj količini vode,  u kojoj je morao ostati jedan dan bez miješanja i tako bi se rastvorio. Sutradan bi se miješao, obvezno rukom, gustina bi se regulirala dodavanjem vode. Po želji gazdarice, dodavale su se boje u prahu. Ova smješa morala se i lajmovati, ali ne, poput ranije opisanih mlijekom ili jajima, nego vrućim, kuhanim tutkalom. »Prva ruka« bi se na zid nanijela krečenjem, a druga špricanjem. Tako obrađene zidove neki su ukrašavali valjcima, neki šablonima, a neki bi samo izvukli plantike i ostavili glat površine. Majstor Marinko nam pojašnjava i kako je nastao poznati vic o molerima. »Kad bi se na kaolinom okrečenom zidu izvukla plantika, zbog strukture materijala boja se pomalo ‘otimala’, pa bi ostajao dojam kao da plantika ‘visi’, odnosno da je blago iskrivljena. Sušenjem, boja bi se ‘vratila’, tako da bi se plantika izravnala. Osobno sam bio prisutan nastanku vica. Radio sam u Apatinu s jednim majstorom Mađarom. Po završetku posla, na primjedbu gazdarice da mu plantika visi, a kako, osim na mađarskom, nije baš bio elokventan, umjesto mučnog objašnjavanja, samo je ispalio: ‘Hat nemoj ništa sekiraš, gazdarica, kad osuši, oma zategne!’ i nastavio s pranjem alata. Taj vic brzo se proširio među molerima, a prepričava se i danas.«