U svom javnom nastupu Isus se često služio prispodobama. Prispodobe su uvijek bile slike iz svakodnevnog života kojima je Isus predstavljao stvarnost kraljevstva Božjeg. Tako prispodoba koju Isus priča u evanđeoskom odlomku dvadeset i druge nedjelje kroz godinu (Lk 14, 1.7-14) nastaje kao rezultat ljudskog ponašanja koje Isus zamjećuje prilikom prisustvovanja na jednoj farizejskoj gozbi.
Poniznost kao vrlina
Ono što Isus vidi na farizejskoj gozbi, vidi i u našoj svakidašnjici – borba za prva mjesta. Ljudi svih vremena teže biti na što boljim položajima, u društvu uglednika, da im se iskazuju što veće počasti. Svjedoci smo ponekad da se neki služe neistinama i raznim neprihvatljivim sredstvima kako bi se domogli što bolje i uglednije pozicije u društvu. Ljudi imaju potrebu sebe prikazati u što ljepšem svjetlu, pa nekada čak i pretjerati s isticanjem svojih vrlina i sposobnosti kako bi ispali veći i važniji nego što jesu. Promatrajući takve ljude svoga vremena Isus savjetuje: »Kada te tko pozove na svadbu, ne sjedaj na prvo mjesto da ne bi možda bio pozvan koji časniji od tebe, te ne dođe onaj koji je pozvao tebe i njega i ne rekne ti: ‘Ustupi mjesto ovome!’« (Lk 14, 8). Nije tu riječ samo o izbjegavanju moguće neugodnosti, nego o pravom stavu u kraljevstvu Božjem. Kada Isus kaže na drugom mjestu da je kraljevstvo Božje sakriveno mudrima i umnima, a objavljeno malenima (usp. Lk 10, 21), postaje jasno da se ono može baštiniti jedino u duhu poniznosti.
Osvrnemo li se oko sebe možemo se zapitati gdje je poniznost. Ima li danas poniznih? Svakako da ih ima, ali se oni nigdje ne ističu kao dobar primjer i uzor, nego kao primjer lošeg stava o samom sebi. U našim društvenim prilikama vlada zakon jačeg. Zato se treba znati laktati, nametati i isticati. Tko nema takve sposobnosti ostaje negdje u pozadini, neprimijećen i necijenjen. No, kraljevstvo Božje ne traži samohvalu, aroganciju i oholost, nego suprotno, poniznost i ispravan stav o sebi, bez lažnih pohvala i časti.
Isus prispodobu o svadbi zaključuje riječima: »…svaki koji se uzvisuje, bit će ponižen, a koji se ponizuje, bit će uzvišen« (Lk 14, 11). Dakle, poniznost je vrlina koju posjeduju baštinici kraljevstva Božjeg. Ali, treba imati u vidu da se tu na misli na poniznost kao neko samoponižavanje, nego na realnu svijest o sebi u odnosu na svog Stvoritelja. Kao ilustracija toga može nam poslužiti Isusova prispodoba o dvojici molitelja u hramu, kada se farizej hvali svojim djelima, a carinik se ponizno kaje za svoje grijehe. I ovu prispodobu Isus zaključuje riječima: »Svaki koji se uzvisuje, bit će ponižen; a koji se ponizuje, bit će uzvišen« (Lk 18, 14). Jer, sve što imamo i jesmo dobili smo kao dar od Boga. Svijest o tome poziva nas da pred njim zauzmemo stav poniznosti i zahvalnosti. Sva ovozemaljska čast i ugled, osobito ako su stečeni na pogrešan način, varljivi su i nestalni, a u kraljevstvu Božjem nemaju nikakvu vrijednost.
Davati bez naplate
Druga slika iz evanđelja dvadeset i druge nedjelje tiče se izbora uzvanika na gozbe: »Nego kad priređuješ gozbu, pozovi siromahe, sakate, hrome, slijepe. Blago tebi jer oni ti nemaju čime uzvratiti. Uzvratit će ti se doista o uskrsnuću pravednih« (Lk 14, 13-14). Korist i računica često su vodilja međuljudskim odnosima. Čovjek se uvijek radije stavlja na raspolaganje onom od kojeg i sam može imati koristi. Tako su uglednici i bogataši uvijek poželjno društvo, a siromasi nepoželjni. Međutim, kršćanin u svom odnosu prema drugima ne bi smio biti vođen koristoljubljem. Davati i pomagati a ne očekivati uzvrat jedino je ispravno. Stoga u našim zajednicama ne smije biti marginalizacije, niti tužnih i očajnih koji trebaju ljubav i pomoć, a ne dobivaju je jer nemaju čime uzvratiti, osim zahvalom i radosnim licem. Iako je koristoljublje zavladalo ovim svijetom, kršćani su pozvani biti ti koji će rušiti nepisane zakone suvremenog društva i svojim stavom pokazati da za njih takvi zakoni ne vrijede, nego zakon ljubavi kojem nas uči Isus. To je zakon besplatnog darivanja, darivanja koje ne traži naplatu u prvoj prilici. Isus sebe daruje u euharistiju čovjeku besplatno, te onaj koji živi od i iz euharistije ne može drugačije nego da sebe daruje Bogu i drugom čovjeku, isto tako besplatno. Jer, među pravim kršćanima mora biti suosjećanja za slabe i napuštene, za siromašne i nemoćne, suosjećanja koje podrazumijeva djelovanje. Uz kršćansko ime ne ide površnost, oholost niti koristoljubivost.
