Prošla je svetkovina Krista Kralja i završavamo liturgijsku crkvenu godinu. Već nedjelja koja je pred nama započinje novu crkvenu godinu. No, u ovom članku se želim još vratiti poruci ovogodišnje svetkovine Krista Kralja. Nekako sam posebno doživio otajstvo i poruku ovoga dana. 

Da bi čitateljima bilo jasnije, u liturgiji se te nedjelje navješćuju tri biblijska odlomka. Jedan o kralju Davidu, drugi o Logosu po komu je sve stvoreno i kome je sve podčinjeno, a treći odlomak je s Golgote Isusov dijalog sa razbojnicima. 

 

Nemamo pravo biti suci

 

Prvo mi se čini važno uočiti da je Bog oduvijek odlučio da se njegov Sin zove i sin Davidov. David je pozvan na kraljevsko prijestolje direktnim Božjim izborom. Pozvan je od stada kao pastir i poslan na Šaulov dvor »učiti biti kralj«. U tom razdoblju je stekao sebi za prijatelja kraljevog sina Jonatana. Prijateljska ljubav je ovdje opisana najljepšim pojmovima, do te mjere da je Jonatan bio spreman dati prijestolje, pa i život za Davida. David je postao kralj. Bio je slavan u boju, mudar u vladanju i velik u djelima. No, David je bio slab, grešan, čak do bludnosti. Sada se u srcu vjernika javlja protest zašto je Isus htio biti Davidov potomak, kada je David »bio pokvaren«? Međutim, kada se iščitava povijest Davidova, redovito nam za oko zapne Davidov grešni život, a promakne nam Davidova velika poniznost, poniženje i ljubav prema Bogu unatoč slabosti ljudske. David je ponizno ljubio Boga svjestan svoje slabosti. Zaključak: Bog prihvaća poniznost kao put obraćenju i nastanjuje se samo u ponizno srce koje se je kajanjem pred njim očistilo i dalo prostor da se u tom srcu nastani ljubav Božja. Isus je rekao: »Nisam došao zvati pravednike nego grešnike.« Stoga nemamo pravo mi biti suci ni Davidu, a još manje Bogu što dobri Bog želi oslobađati i spašavati, a ne naprosto gospodariti. Čudno je, a istinito da mi svojim osuđivanjem bivamo oholi – a oholima se Bog protivi. Tu je razlog našega laganog ali trajnog otpada jer sudeći druge se udaljavamo od Boga. I danas imamo u Crkvi puno sudaca, a malo vjernika – malo poniznih štovatelja pravoga Boga. 

 

Kad su padale krune s glava

 

Po apostolu Pavlu Bog nam je otkrio svoju božansku Tro-osobnu narav i da je ta narav oduvijek Otac, Sin i Duh Sveti. Sin – slika Boga Svevišnjega – je prauzor svega stvorenoga. Po njemu, za njega i u njemu sve je stvoreno. Sav Kozmos ovisi o toj božanskoj stvarateljskoj sili. Za kršćanstvo će stalno druga božanska osoba biti Kralj i Gospodar po naravi jer je neshvatljiva ljubav Božja da je došao kao Logos i postao čovjekom. Stvoritelj postaje stvorenje – Bog čovjekom. Znam da je to istina koja nas nadmašuje i da nije prihvatljiva mnogima, ali sama stvarnost toga kozmičkoga događaja ne ovisi o našem prihvaćanju ili neprihvaćanju nego je to stvarnost koja jest temelj postojanja svega, pa to htio ili ne htio netko vjerovati. Krist je temelj svega stvorenoga, a nama brat. To je antropologija kršćana: da imaju Boga za brata. 

Pogled se konačno zaustavlja na Golgoti. Na Kalvariji. Podsjetimo da je blagdan Krista Kralja uveden 1925. kada su između dvaju svjetskih ratova padale »krune s glava«, kada je pojam kralja potpuno kompromitiran. Crkva nije htjela restaurirati kraljevsko dostojanstvo ni monarhijsko uređenje svijeta, htjela je ukazati kršćanima u čemu je i u kome vrednota njihova kralja. Isus visi na križu gol, zaogrnut grimizom vlastite krvi. Okrunjen je trnovom krunom i umire. Moli za svoje neprijatelje: »Oče, oprosti im jer ne znaju što čine.« Oko njega su oni koji ga sude, grde i rugaju se. S njime su dva razbojnika. Jedan ga psuje i proklinje i traži oslobođenje. Drugi mu odgovara: »Nas dvojica smo zaslužili ovakvu smrt, ali ovaj nije.« U tom času se definira pojam kakav je Krist Kralj i u čemu je njegovo kraljevstvo. Razbojnik se obraća Isusu: »Gospodine, sjeti me se kad dođeš u svoje kraljevstvo.« Odgovor slijedi: »Još danas ćeš biti sa mnom u raju.« Kraljevstvo je, dakle, raj. Kraljevstvo je u srcu. Njegovo prijestolje je križ, njegova kruna je trnje, a njegovo žezlo je ljubav. On ulazi u čišćenje pokajničkog srca, a ne u političke prevrate. Njegova revolucija je u oslobađanju čovjeka iznutra, a ne u organizaciji vlasti. Njegov spas je konačan, a ne u prolaznosti. Njegova nagrada je raj, a ne prolazni dobitak. Njegova nagrada je mir, ali u pravednosti, istini i ljubavi. Netko je rekao: Muka mi je kada vidim tko sve danas ide u crkvu. Jadniče, kako je tužno kad se postavljaš iznad Božjeg pogleda i ti »svet« ne priznaješ Božje pravo da u svoje Kraljevstvo uvodi one koji su ponizna i iskrena srca i poznaju pokajanje i poniznost. Ne istražuju prošlost nego prihvaćaju milost pohoda danas.