Jedan od najvećih problema jezera Palić i Ludoš je mulj kojega ima oko tri puta više nego što se ranije procjenjivalo. Radeći na analizama vode od rujna prošle godine, stručnjaci Instituta »Jaroslav Černi« utvrdili su kako u Paliću ima 1,3 milijuna kubičnih metara mulja, a u Ludošu još više, oko 2 milijuna kubika. Ludoš je više zatrpan muljem jer je godinama, dok je pročistač radio smanjenim kapacitetom, ogromna količina skoro nepročišćene vode iz Palića izravno prebacivana u susjedno jezero. Naime, krajem 80-ih godina, prigodom sanacije, bio je napravljen odušni kanal koji je izlazio iz sektora 2 i prolazeći preko Palića izravno se ulijevao u kanal Palić-Ludoš. 

Koliko su kritične razmjere zagađenja jezera pokazalo se travnja prošle godine, kada je za desetak dana uginulo više od 10 tona ribe. Grad je potom angažirao Institut »Jaroslav Černi« da uradi sveobuhvatnu studiju o stanju vode i mulja na oba jezera, a nedavno je u Eko centru na Paliću održana i javna prezentacija ove studije u kojoj su ponuđena tri različita prijedloga što uraditi s muljem nakon izmuljavanja. Predložena rješenja Instituta idu od najjeftinije varijante kojom se predlaže formiranje mokrih polja, tzv. wetland, u 3. sektoru, prema kojemu bi veći dio mulja ipak ostao u jezeru, a nagomilavanjem bi se formirali umjetni otoci, dio mulja bi bio iskorišten za nasipanje obale gdje je to potrebno, a dio bi bio upotrebljen na poljoprivrednom zemljištu. Ova varijanta, za koju se stručnjaci Instituta zalažu, koštala bi za Palić 15,5 milijuna eura, a za Ludoš 26 milijuna eura. Drugi prijedlog podrazumijeva također hidraulično vađenje sedimenta, te njegov transport u za to posebno formirane kazete, kao i korištenje dobivenog materijala za rekultivaciju određenih površina, golf terena primjerice, sanaciju obala, i primjenu na poljoprivrednom zemljištu, a ovo bi rješenje koštalo 24,7 milijuna eura na Paliću i 25 milijuna eura na Ludošu. Treći prijedlog predviđa vađenje, transport i tretman mulja na za to posebno formiranom sanitarnom odlagalištu, što je i najskuplje rješenje koje bi za Palić koštalo 45,5 milijuna, a za Ludoš 91 milijun eura. Za sve ove tri varijante treba još dodati 1,75 milijuna eura kako bi se popravio i doradio odušni kanal koji zaobilazi turistički dio i izravno se ulijeva u Ludoš.

 

Nedostaju jamstva

 

Jedan od autora studije, mr. Mile Božić, kaže kako je prvi prijedlog moguće realizirati za dvije godine: »To je vrijeme za koje treba pripremiti potrebne studije procjene utjecaja na okoliš, idejni projekt po kojemu će se izvoditi radovi i osigurati novac. Znači, ima dosta ograničavajućih uvjeta, ali ako se uradi dokumentacija, pribave uvjeti i osiguraju sredstva – za dvije godine možemo se kupati u jezeru Palić«, tvrdi Božić.

Osim što je svaka, pa i najjeftinija predložena varijanta skupa i teško da bi se brzo mogao naći novac za realizaciju, na ove prijedloge mogu se čuti i ozbiljne primjedbe i pitanja koja ostaju bez odgovora. U Udruzi za zaštitu i razvoj okruženja i graditeljskog naslijeđa (Protego) kažu kako se, osim nekih kemijskih parametara koji ništa ne znače, iz cijelog ovog projekta ne vidi jamstvo da će jezero biti uporabljivo.

»Moja je osnovna primjedba da će realizacija tog projekta dovesti do kemijskog popravljanja vode, ali mislim kako tu nema nikakvog jamstva da će u estetskom smislu voda biti drugačija. Osobito stoga što se u tom velikom planu u konfiguraciji 4. sektora ništa ne mijenja nego će se samo odatle izvaditi mulj. To ne jamči da će voda biti bistra i lijepa za kupanje, za turizam, sportove na vodi, ribolov, itd. Može jamčiti s visokom vjerojatnoćom da neće biti pomora ribe osobito zato što je u okviru ovog projekta posebno predviđeno osvježivanje vode iz akumulacije Velebit«, kaže biolog dr. Gabor Mesaroš, član Protega. On smatra kako su gradske vlasti pogriješile na samom početku kada je definiran projektni zadatak, stoga su i ponuđena rješenja ona koja je grad tražio – rješavanje i uklanjanje mulja. Dr. Mesaroš međutim kaže kako ne možemo biti posve sigurni je li mulj najveći problem jezera, te da je projektni zadatak trebalo definirati tako da se njime osiguraju uvjeti za korištenje Palića i Ludoša za rekreativne i turističke svrhe. U tom bi slučaju stručnjaci rekli kako je izmuljavanje neophodno, ali možda ne u cijelom jezeru. 

 

pogrešno definiran zahtjev

 

»Cijelom se poslu pristupilo vrlo inženjerski, s po mom mišljenju pogrešno definiranim zahtjevom od strane gradskih vlasti. Time što sam prigodom izbora rješenja problema Palićkog (i Ludaškog) jezera govorio kako nismo sigurni je li mulj glavni problem, smatrao sam da ne bi trebalo od izvođača tražiti da ukloni mulj nego da dovede vodu u stanje uprabljivo za turističke svrhe. Idejnim projektom se daje rješenje problema mulja i jamče neki kemijski parametri vode u turističkom dijelu jezera, a ja kažem da to skoro sigurno neće imati vidljive učinke. Zašto? Primjerice, ako uzmete običan bazen na napuhavanje i nalijete vodu iz vodovoda, koja je skoro sterilna u smislu da u njoj nema živog svijeta, ta će se voda za tjedan dana zamutiti ako se ne održava, pojavit će se alge, itd. Ako se u jezeru, koje se trenutačno promatra kao neki mnogo veći bazen, ne planiraju nikakve dodatne tehnike za održavanje biloške stabilnosti te vode, i u njoj će se sigurno razvijati velike količine algi. Ne u toj mjeri kao do sada i ne s masovnim pomorom ribe, ali nisam siguran da će biti privlačna za kupanje.«

Vodu, naime, ne zamućuje mulj već alge koje se javljaju u ogromnim količinama i koje nema što kontrolirati i popasti. Kao i sve biljke, i alge proizvode kisik čija je koncentracija u vodi tijekom dana i nekoliko puta veća nego što je koncentracija kisika u zraku. Međutim, zbog svoje ogromne brojnosti, ono što stvore, alge tijekom noći potroše i ispuštaju ugljični dioksid, te ponekad u jutarnjim satima koncentracija kisika pada ispod kritične granice i dolazi do masovnog gušenja organizama koji dišu na škrge. Stoga kod takvog pomora nije riječ o trovanju, već o običnom gušenju organizama. S druge strane, nedostatak kisika povećava i količinu mulja u vodi. Mulj nastaje u svakoj stajaćoj vodi od tijela organizama, biljaka i životinja, koja ugibaju i padaju na tlo. U normalnim uvjetima oni se razlažu u prisustvu kisika (kompostiranje) i takav proces ne proizvodi štetne plinove. U ovom trenutku u Paliću se svakako formiraju štetni plinovi jer svjetlost ne prodire do dna jezera i, po službenim podacima, mjestimično su uvjeti takvi da pri dnu vladaju anaerobni uvjeti (potpuno odsustvo kisika), ali oslobađanje štetnih plinova srećom nije u tolikoj mjeri da dolazi do trovanja vodenih životinja. Da voda nije toksična nego ima manjak kisika, moglo se vidjeti i prilikom uginuća ribe kada su preživjeli drugi organizmi koji dišu na pluća poput zmija, kornjača, žaba. U svijetu se problemu rješavanja mulja i njegovom uklanjanju pristupa onda kada on smeta fizički, jer se smanjuje vodeni stup i umanjuje prinos ribe, ili pak kada smeta za turizam. Ukoliko je pak evidentan manjak kisika u vodi, onda se traže neke pomoćne tehnike, od pokretanja vode vodoskocima ili izravnim upumpavanjem zraka u vodu. U svijetu se već odavno ušlo u praksu korištenja alternativnih izvora energije (vjetra, sunca) za pokretanje ovih postrojenja. 

 

U pozadini je ipak negdje novac

 

Ovoga se ljeta ipak ne preporučuje kupanje u jezeru jer su se u vodi pojavile koliformne bakterije. One međutim ne potječu s pročistača i gradskih otpadnih voda, nego iz nesređene kanalizacije iz naselja Palić, ZOO vrta i palićkih hotela koji svi izravno upuštaju vodu u jezero. Stoga se ove bakterije pojavljuju samo u 4. sektoru, dok ih u 3. sektoru nema. Ovo je još jedan problem koji moraju rješavati gradske vlasti, a koji se konstatira također i u projektu Instituta »Jaroslav Černi«. 

Inače, jedan od projektnih zadataka bio je i da Institut predloži interventne mjere koje bi trebalo poduzeti kako bi se preduprijedili mogući novi ekološki incidenti na jezeru. Stručnjaci Instituta sugerirali su dovođenje vode iz Tise putem postojećeg kanalskog sustava, te je 20. srpnja počelo upumpavanje. Za tu metodu osvježavanja vode, kako su neki novinari primijetili – nije trebalo plaćati stručnjake da nam to kažu. Godinama je ovo rješenje dostupno, ali se nije koristilo od 2004. godine jer je veoma skupo. Neslužbeno, svaki kubični metar vode koja se kanalima dugim 25 kilometara upumpa iz Tise u Palić košta jedan euro, pri tomu se bilježe i jako veliki gubici vode dok ona stigne do jezera. U nekim kritičnim razdobljima srpnja i kolovoza planirano je upumpavanje i do 20.000 kubičnih metara vode dnevno. Kako je službeno priopćeno, za ove interventne mjere Pokrajinsko je tajništvo za zaštitu okoliša osiguralo 30 milijuna dinara za Palić, od čega 10 milijuna za osiguravanje dotoka svježe vode, a 20 milijuna za izradu tehničke dokumentacije. 

A kad smo već kod novca, bez odgovora je pitanje kako je jedan privatizirani institut bez tendera dobio posao izrade idejnog projekta milijunske vrijednosti, što su i za europske relacije značajna sredstva. I što ako na koncu mulj ipak nije najveći problem?

S. Mamužić