Arhiv tekstova

Oksimoron (grč. oksys – oštar, oštroumna ludost) je figura misli u kojoj se spajaju nespojivi pojmovi. Zasniva se na paradoksu i metaforički označuje jedinstvo suprotnosti koje je u životu moguće pronaći. Za oksimoronom kao stilskim sredstvom posežu mnogi književnici, na primjer: »... o mrtvi živote!« (Dobriša Cesarić, Pjesma mrtvog pjesnika) ili »Zimsko ljetovanje«, naslov romana Vladana Desnice. Postoji niz primjera dobrih oksimorona: mudra budala (budala je mudra ako se budalom samo pravi), pošteni lopov (onaj kojemu ponekad proradi savjest), živi mrtvac (čovjek koji izgleda poput mrtvaca) i drugi.

 

U suvremenome razgovornom jeziku danas, posebice među mladima, a vrlo često i u medijima, čujemo rečenice poput ovih:

 

Marko užasno dobro izgleda. 

Mama, torta je užasno ukusna.

Ana ima strašno dobar stil odijevanja.

U školi ima strašno lijepih djevojaka.

U svijetu se danas događaju prestrašne stvari.

Ovo je predobro!

Njegovo je izlaganje bilo jako grozno.

 

Ne trebamo biti osobito jezično obrazovani kako bismo uočili neočekivane uporabe priloga ili pridjeva kojima se želi pojačati značenje glagola ili imenica. Promotrit ćemo što je u navedenim rečenicama loše. Radi se o povezivanju riječi koje u prirodnom poretku ne mogu ići skupa jer označuju suprotnosti: užasno označuje nešto neugodno, strašno, strahovito, a dobro i ukusno nešto što je lijepo, odnosno slasno. Primjeri strašno dobar i strašno lijepe slični su prethodnima jer strašno ozačuje nešto užasno i grozno, a ovdje je riječ strašno upotrijebljena kao poželjno i pozitivno svojstvo. U riječi prestrašno riječ strašno se pojačava prefiksom pre-, što nije potrebno jer sama riječ strašno ima superlativno značenje (jako izraženo, u najvećoj mjeri) pa se dodavanjem prefiksa nepotrebno gomilaju jezični elementi. I riječ grozan je sama po sebi superlativna pa ju ne treba pojačavati neprirodnim izrazom jako grozan jer nije u duhu jezika, odnosno prirodnog slaganja riječi. Stoga bismo trebali izbjegavati konstrukcije poput Užasno je volim (treba: previše, najviše jako...) ili Strašno je lijepa (treba: vrlo, jako...) koje se sve češće čuju, istina za sada samo na razgovornoj razini, no ne bi bilo čudno da ih počnemo nalaziti i u javnom jeziku s obzirom na slabljenje osjećaja za jezični standard.

Po prirodnom osjećaju o slaganju navedenih riječi, rečenice s početka teksta mogle bi glasiti ovako:

Marko jako (iznimno) dobro izgleda. 

Mama, torta je vrlo (jako) ukusna.

Ana ima osobito (jako) dobar stil odijevanja.

U školi ima iznimno (vrlo, jako, osobito) lijepih djevojaka.

U svijetu se danas događaju strašne (grozne, loše) stvari.

Ovo je najbolje (više nego dobro, jako dobro)!

Njegovo je izlaganje bilo grozno (jako loše, vrlo loše).