FOTO: Magločistač

Zamišljeno je da kroz ovu zakonsku obavezu izdavač i nacionalno vijeće urede međusobne odnose internim etičkim aktom kojim će biti osigurana veća uređivačka nezavisnost za sam medij, a što bi dovelo do većeg pluralizma prilikom izvještavanja * Nije suština da medij na manjinskom jeziku bude propagandno glasilo nacionalnomanjinskog vijeća * Mediji bi trebali izvještavati kako o pripadnicima  nacionalne manjine koji podržavaju to nacionalno vijeće, tako i o onima koji ga ne podržavaju u tom trenutku

U organizaciji tjednika Ruske slovo, Medijskog odjela Misije OESS-a u Srbiji i Nezavisnog društva novinara Vojvodine prije dva tjedna u Petrovaradinu je održana konferencija »Samoregulacija i informiranje na jezicima nacionalnih manjina« na kojoj je jedan od uvodničara bio i odvjetnik NDNV-a i ekspert za medijsko pravo Veljko Milić.

Iako je usvajanje internog akta obaveza po Zakonu o javnom informiranju i medijima, Ruske slovo je jedan od tek dva tjednika kojem je osnivač nacionalno vijeće nacionalnih manjina i koji je s nacionalnim vijećem rusinske nacionalne manjine potpisao interni akt kojim se osigurava uređivačka neovisnost i reguliraju međusobni odnosi osnivača i medija. Što je suština ovoga akta, zašto se kasni s usvajanjem u drugim nacionalnomanjinskim medijima i kakva je generalno situacija u medijima u Srbiji razgovarali smo s Veljkom Milićem.

► Prema zakonu, načela rada medija čiji su izdavači osnovani od nacionalnih vijeća nacionalnih manjina moraju biti usklađena s načelima rada javnih medijskih servisa, a uređivačka politika je nezavisna od osnivača. Ostvarivanje profesionalnih i etičkih standarda u radu ovih medija treba se osigurati donošenjem internog akta koji usvajaju nacionalna vijeća i izdavač čiji je osnivač nacionalno vijeće. Što je suština ovoga akta?

Interni etički kodeks ili kako se on zove u Zakonu o javnom informiranju i medijima Interni akt je dokument koji bi trebao urediti odnose između osnivača i samog medija. U ovom slučaju, kada su u pitanju izdavači čiji su osnivači nacionalna vijeća nacionalnih manjina. Naime, do sada se često događalo da mediji čiji su osnivači posredno nacionalna vijeća trpe određenu vrstu pritisaka od pojedinih nacionalnih vijeća. Moram reći da nisu sva nacionalna vijeća postupala na isti način, ali budući da je takvih slučajeva u prošlosti i te kako bilo, zamišljeno je zapravo da kroz ovu zakonsku obavezu izdavač i nacionalno vijeće urede međusobne odnose internim etičkim aktom kojim će biti osigurana veća uređivačka nezavisnost za sam medij, a što bi dovelo do većeg pluralizma prilikom izvještavanja.

► Imaju li ovakav interni akt i drugi medijski servisi, osim manjinskih?

Imaju i drugi javni medijski servisi interne etičke kodekse tako da je to jedna od zakonskih obaveza koja je predviđena Zakonom o javnom informiranju i medijima za medije čiji su osnivači nacionalnomanjinska vijeća – da svoj rad urede u skladu s načelima javnih medijskih servisa, pa otuda i taj interni etički akt kojim bi se uredili odnosi o kojima govorimo.

► Kakav je postupak donošenja internog etičkog akta? Tko ga kreira, usuglašava?

Postupak je takav da bi ga trebali kreirati zajedno izdavač medija i nacionalno vijeće. Nije zakonom propisana sadržina samog akta tako da se svakom izdavaču i nacionalnom vijeću koji je osnivač medija ostavlja sloboda da taj akt urede na način kako njima odgovara. Neki izdavači su već donijeli i uredili taj interni akt i u tom smislu postoje određene preporuke kako bi akt trebao izgledati, ali ništa nije obavezujuće. Ostavlja se mogućnost svakom osnivaču i izdavaču da spram svojih potreba donesu taj akt.

► Ali suština samog akta mora biti ista, pretpostavljam: da se osigura uređivačka nezavisnost te profesionalno i etičko izvještavanje.

Uređivačka nezavisnost se mora osigurati. To je sama suština ovoga akta.

► Odnosi li se taj akt, kada se usvoji, samo na pisane manjinske medije ili se odnosi i na društvene mreže i portale preko kojih se distribuiraju medijski sadržaji?

Portali sami po sebi, ako se misli zapravo na prezentaciju tih medija na društvenim mrežama, su praktično dio medija. Oni sami po sebi nisu medij, ali su dio određenog medija, i morala bi se uređivačka nezavisnost i interni akt odnositi i na njih. Na primjer, to je jedna od stvari koju bi izdavač i nacionalno vijeće morali predvidjeti i urediti tim aktom kao i sve druge situacije koje se odnose na medije. Ali sasvim je logično da se to odnosi i na sam tiskani medij, ali i na prezentacije tih medija na društvenim mrežama. Jer zapravo prezentacije medija na društvenim mrežama trebale bi pratiti uređivačku politiku samog medija. Inače, ako ne prati, onda to zapravo i nije prezentacija tog medija nego neka stranica koja se zapravo lažno predstavlja kao taj medij a ima drugu uređivačku politiku.

► Kada se govori o izdavaču ovih medija, kako su određene u zakonu dužnosti i ovlasti menadžmenta, odnosno direktora u odnosu na uređivačku politiku medija?

Direktor medija bi trebao osigurati da medij ima sve uvjete da može slobodno obavljati svoj posao. On se sam po sebi ne bi smio ni na koji način miješati u uređivačku politiku tog medija. Uređivačku politiku medija određuje odgovorni urednik tog medija tako da je direktor tu da osigura sve one tehničke uvjete koji su neophodni za rad medija, da osigura sredstva za rad medija, kako novčana tako i ljudske resurse kako bi medij mogao nesmetano obavljati svoju funkciju i naravno štititi nezavisnost uređivačke politike tog medija od eventualnog utjecaja osnivača, odnosno nacionalnog vijeća.

FOTO: FB Ruske slovo

► Prema Zakonu o informiranju i medijima, cenzura je zabranjena. Je li ikada bio neki sudski proces zbog cenzure? Je li netko odgovarao zbog toga? Koji su mehanizmi sprječavanja cenzure?

Ne, to nije bilo nikada, bar da ja znam o tome. Ali što je suština ove odredbe? Zakon vam dozvoljava da, ukoliko se novinar koji je sačinio tekst ne slaže s izmjenama i uređivačkim intervencijama koje mu nalaže odgovorni urednik, jer ne samo da ne može direktor nego ne može ni odgovorni urednik vršiti cenzuru, ima pravo odbiti da bude potpisan kao autor tog teksta i ne može zbog toga snositi neku posljedicu u vidu prestanka radnog odnosa. U tome se zapravo ogleda ta zabrana cenzure.

► Vi ste i odvjetnik Nezavisnog novinarskog društva Vojvodine. Koji su Vam najčešći slučajevi u novinarstvu na kojima radite, koja je problematika?

U posljednje vrijeme se, na žalost, najčešće pojavljuju »slap tužbe«. To je sada nešto što se često događa i postalo je »vrlo popularno« da neki pojedinci ili korporacije, koje su ekonomski i financijski moćnije od samog medija, pokreću različite postupke kako bi doveli do autocenzure u medijima kako ne bi više pisali o određenim ličnostima ili pojavama koje onima koji podnose te slap tužbe nisu u interesu da se objave. Naravno, ima i slučajeva kada se izdavači miješaju u uređivačku politiku. U posljednje vrijeme nije bilo drastičnih slučajeva kao što je bilo prije nekoliko godina da dužnosnici nacionalnih vijeća postavljaju svoju rodbinu da budu odgovorni urednik ili direktor kako bi na taj način kontrolirali taj medij. U tom smislu su unesene neke izmjene u Zakonu o javnom informiranju i medijima kako bi se to spriječilo. Ali ima i takvih situacija jer, na žalost, pojedina nacionalna vijeća, ne sva, smatraju da je medij na jeziku nacionalne manjine javno glasilo tog nacionalnog vijeća i da trebaju izvještavati u skladu s potrebama tog nacionalnog vijeća. To je donekle i točno. Ali nije suština da medij na manjinskom jeziku bude propagandno glasilo nacionalnomanjinskog vijeća. Naime, sva ona prava koja su ustanovljena u korist medija nacionalnih manjina nisu ustanovljena radi nacionalnih vijeća nego radi pripadnika te nacionalne manjine, a mediji bi trebali izvještavati kako o pripadnicima nacionalne manjine koji podržavaju to nacionalno vijeće, tako i o onima koji ga ne podržavaju u tom trenutku. Jednostavno, svakom pripadniku nacionalne manjine mora se omogućiti isti tretman, odnosno svatko ima pravo primati istinite i pravovremene informacije bez obzira na njegovu političku ili neku drugu opredijeljenost.

► Kako novinari i urednici mogu zaštiti uređivačku nezavisnost i obraniti profesionalnost i etičnost novinarskog rada?

Svaki novinar koji smatra da su mu povrijeđena neka prava a da postoji Interni akt u tom mediju, a koji bi trebao predvidjeti tijelo u okviru medija koje u takvim situacijama utvrđuje je li bilo povrede prava ili nije bilo povrede, ima pravo obratiti se tom tijelu i postoji obveza da se jednom godišnje javno objavi izvještaj o provođenju tog internog kodeksa i onda bi se u tom izvještaju praktično našle i te predstavke koje bi novinari slali kao i odluke tog tijela u smislu je li na novinara vršen pritisak ili nije.

► A što ako novinari pristaju na pritiske i ne protive se kršenju kodeksa novinara i zakona?

Pa u tom slučaju ništa.

► A što ako se prekrše neki članci zakona, recimo piše u Zakonu da se u Upravni odbor moraju birati osobe iz reda uglednih stručnjaka iz područja koja su od značaja za obavljanje poslova medija – stručnjaci iz područja medija, kulture, menadžmenta, prava i financija? Što ako to nije slučaj? Što ako se izaberu osobe koje nemaju nikakve veze s medijima?

U tom slučaju Upravni odbor ne bi bio zakonito konstituiran i mogao bi se osporavati na sudu takav izbor.

► Znači li to da je uvijek u zaštiti prava sud krajnja instanca?

Sud je uvijek krajnja instanca ako svi mehanizmi koji su predviđeni da se spor riješi mirnim putem zakažu i ako ne postoji spremnost jedne strane da se taj spor riješi. Kao i u svim drugim društvenim odnosima, sud je taj krajnji arbitar koji će utvrditi je li nešto bilo po zakonu ili nije.

► Vi ste bili član radne grupe za izradu Medijske strategije 2020. – 2025. Kakvi su efekti medijske strategije nakon pet godina? Jesu li se postavljeni ciljevi ostvarili?

Ako pričamo generalno o medijskoj strategiji, ostvareno je vrlo malo, a trebalo bi se pristupiti ove godine izradi nove medijske strategije za idućih pet godina. Strategija je usvojena praktično bez nekih većih problema. Mada, kada kažem bez većih problema, mora se uzeti u obzir da je usvojena praktično tek iz trećeg puta. Dva puta su pregovori o donošenju strategije propali jednostavno zbog toga što država nije postupala na način da zaista želi da se medijski sustav u Srbiji promijeni. Na kraju je postojeća medijska strategija uz sudjelovanje relevantnih medijskih i novinarskih udruženja i aktera od strane države ipak usvojena bez nekih većih problema. Ali, kada je trebalo doći do njene primjene, tu su nastali problemi po svim onim ključnim točkama koje su predviđene kako bi se medijski sustav u Srbiji unaprijedio. Tu zapravo nema pomaka. Strategija je ispunjena u nekim aspektima koji, neću reći da nisu od značaja jer svi aspekti su od značaja, ali oni ključni aspekti koji su proizvodili najviše problema ostali su i dalje.

► Koji su to problemi?

Natječajno sufinanciranje, zaštita uređivačke neovisnosti je ono što je i dalje ostalo gdje nisu napravljeni nikakvi napreci, a tu je i sigurnost novinara gdje ne samo da nije bilo nikakvog napretka nego u posljednje vrijeme vidimo i svjedoci smo tome da je stanje gore negoli prije usvajanja Strategije.

► U kojoj mjeri samoregulacija a u kojoj mjeri zakoni, za koje uvijek čujemo da su dobri ali se ne poštuju, mogu poboljšati položaj novinara i unaprijediti novinarstvo i stanje medija? Od koga sve ovisi stanje i napredak u medijima?

Zavisi od društva u cjelini. To što mi imamo dobre zakone koji se ne primjenjuju zavisi od cijelog društva, odnosno od pravne kulture u zemlji koja na žalost nije na visokom nivou. Zakoni se donose da bi bili donijeti, da bi bili usklađeni sa standardima Europske unije ali kada dođe do njihove primjene, tu nastaju problemi. Neke osnovne stvari se tumače na različite načine od strane države, a tumače se na taj način da se ono što piše u njemu obesmisli tako da tu zapravo ima najviše problema.

► Kako se to može promijeniti?

Ja nisam više optimist kakva sam bio prije pet godina. Prošli smo kroz jedno razdoblje važenja medijske strategije, koja je usvojena na zadovoljstvo kako države tako i novinarskih i medijskih udruženja, i nadali smo se da će možda to krenuti naprijed, ali vrlo brzo smo se razuvjerili i shvatili da od medijske strategije neće biti ništa, odnosno da će biti mrtvo slovo na papiru. Već kada se krenulo u izmjene zakona država je krenula s argumentima da medijska strategija nije zapravo obavezujući dokument i da to što piše u medijskoj strategiji kasnije kada se donose zakoni na osnovu te medijske strategije baš i ne mora biti u zakonima.

► Što je Vas osobno opredijelilo da budete odvjetnik medija i novinara?

Mene je zapravo opredijelilo najviše to što sam kroz rad s novinarima shvatio koliko je novinarski poziv u jednoj državi koja teži biti demokratska zapravo bitan. Jer, bez novinara, bez pravovremenog i istinitog izvještavanja, nema demokratskog društva, nema demokratskih izbora, nema demokratskih institucija. Novinari su prvi i osnovni korektiv koji bi trebao postojati u svakoj demokratskoj državi, međutim kod nas to nije tako. To je mene opredijelilo da pomognem novinarima da mogu slobodnije obavljati svoj posao jer je to zapravo opći interes i tiče se apsolutno svakog pojedinca u ovoj državi. Jer to kako će novinari obavljati svoj posao, iako mnogi to ne vide, utječe vrlo direktno na sve nas.

► A kako vidite značaj manjinskih medija i njihov položaj?

Manjinski mediji su tu posebno važni. Srbija je preuzela određene obaveze prema pripadnicima nacionalnih manjina i naročito mi koji živimo u Vojvodini znamo koliko je važno da nacionalne manjine imaju sva prava koja im pripadaju. Kada je u pitanju informiranje, ako težimo da na nivou čitave države uvedemo neke standarde kako bi informiranje bilo slobodno, onda je apsolutno paradoks da manjinske medije ostavimo prepuštene praktično samima sebi i nacionalnim vijećima. I tu je zapravo i bilo najviše nerazumijevanja s nacionalnim vijećima kada smo donosili odredbe koje na neki način ograničavaju prava nacionalnih vijeća u odnosu na medije, pa je tu bilo različitih argumenata kako mi hoćemo zapravo umanjiti nacionalnomanjinska prava. Ali zapravo vraćamo se na ono što sam ranije rekao, nisu ta prava ustanovljena radi nacionalnomanjinskih vijeća, ne postoje nacionalna vijeća sama radi sebe već postoje kako bi osigurali, među ostalim, da informiranje nacionalnih manjina bude slobodno. A ako nacionalna vijeća to ne rade, nego zapravo rade suprotno, onda je potrebno dodatno ograničiti ta prava nacionalnih vijeća kako bi se prava pripadnika nacionalnih manjina na informiranje provodila u skladu sa svrhom zbog koje su ustanovljena.

► Do sada su interne akte usvojili rusinsko i ukrajinsko nacionalno vijeće i njihovi mediji. Očekujete li da će i svi drugi usvojiti, budući da je to zakonska obaveza i time bi se osigurala neovisnost uređivačke politike što je također zakonom propisana za javne medijske servise?

Nisam siguran. Zakon o javnom informiranju i medijima postoji već skoro tri godine kako je usvojen i kako ta obaveza postoji, a za sada imamo samo dva nacionalna vijeća koja su usvojila te interne akte dok ostali nisu. Ne znam što ih je sprječavalo do sada da to urade, pa samim time ako do sada nisu, nisam neki preveliki optimist da će to uraditi i u budućnosti, jer kada pričamo na skupovima, kakav je bio i u Petrovaradinu pretprošlog tjedna, tu nemamo nekih nedoumica i svi se slože i odu kući i ništa od toga se ne dogodi.

► Kada se kaže da je to zakonska obveza, što to znači? Jer se ništa ne događa ako netko ne postupi po zakonu.

U tom smislu zakon nije prepoznao neku sankciju koja bi bila predviđena za neko nacionalno vijeće koje ne usvoji interni akt. Kada se donosio zakon, smatralo se da će nacionalna vijeća to usvojiti. Međutim, kako se to ne događa, možda bi nekim sljedećim izmjenama zakona trebalo predvidjeti i neku sankciju, i to su uvijek novčane sankcije. Najbolje bi bilo kada bi se svi pridržavali odredaba zakona bez prijetnje od novčane ili neke druge kazne, ali ako se ne pridržavaju onda je potrebno uvesti i sankcije.

Odvjetnik, medijator, ekspert

Veljko Milić je 2013. godine završio Fakultet za pravne i poslovne studije Dr. Lazar Vrkatić u Novom Sadu gdje je stekao i zvanje master pravnik obranivši master rad na temu »Polje slobodne procjene i neophodno u demokratskom društvu u praksi Europskog suda za ljudska prava«.
Od 2017. godine radi kao odvjetnik u odvjetničkom uredu Beljanski u Novom Sadu.
Postupa u svim područjima prava, a naročito je angažiran u kaznenim postupcima kao branitelj okrivljenih, punomoćnik osoba oštećenih kaznenim djelima, oštećenih kao tužitelja i privatnih tužitelja. Veliko iskustvo posjeduje u postupcima koji se vode po Zakonu o javnom informiranju i medijima, kao i postupcima koji se vode pred Ustavnim sudom i Europskim sudom za ljudska prava.
Izabran je za suradnika praktičara za kaznenopravno područje na Fakultetu za pravne i poslovne studije Dr. Lazar Vrkatić u Novom Sadu, gdje drži praktični dio nastave iz predmeta kazneno procesno pravo.
Za poziciju izvršnog direktora Nezavisnog društva novinara Vojvodine izabran je 2019. godine. Iste godine postao je i član Stalne radne grupe za sigurnost novinara i licencirani trener medijske pismenosti. Odvjetnik je NDNV-a.
Prošao je osnovnu obuku za posrednike – medijatore i stekao dozvolu za posredovanje Ministarstva pravde Republike Srbije.
Bio je član radne grupe za izradu Strategije razvoja sustava javnog informiranja u Srbiji od 2020. do 2025. i radne grupe za izradu Akcijskog plana za primjenu Strategije javnog informiranja.
Autor i koautor je više istraživanja i publikacija kao što su Percepcije socio-ekonomskog položaja novinara i medijskih radnika u Vojvodini (2020.), Medijske slobode i pravosuđe (2019.), Novinari između slobode i odgovornosti (2017.).