Iako već šest i pol desetljeća ne živi u svojem subotičkom zavičaju, Lajčo Perušić ostao je snažno vezan uz rodni kraj. U prilog tome govori i njegovo književno stvaralaštvo. Naš je sugovornik rođen 1945. u Subotici, gdje je stekao osnovno obrazovanje. U čuvenoj Golubovoj škuli (danas OŠ Matko Vuković).

»Subotica, moj zavičaj, uvijek iznova mi budi nostalgična sjećanja i blagu sjetu, budi mi sjećanja na vrijeme kad sam bio dječarac na prašnjavim subotičkim ulicama, sjećanja na dječaštvo i brojne prijatelje koje danas kad dođem u grad jedva i srećem. Djetinjstvo mi je bilo prožeto zanosom koje se može doživjeti samo pod sretnom obiteljskom zaštitom. Sada, kada imam puno godina, često se vraćam u djetinjstvo i pokušavam u sebi otkriti onu svoju nutarnju dječačku intimu i ponovno ga proživjeti«, navodi na početku razgovora Perušić.

Srednjoškolske dane proveo je u Katoličkoj klasičnoj gimnaziji u Zagrebu, u kojem – kako će se ispostaviti – ostaje do današnjih dana. Diplomirao je 1975. na Pedagoškoj akademiji u istom gradu, na odsjeku za njemački jezik i književnost.

Karijera u turizmu

Unatoč pedagoškoj naobrazbi, uposlio se u turizmu. Kasnije je obnašao gotovo sve stručne i upravne funkcije u poduzeću Atlas, bio član upravnog odbora udruge turističkih agencija Jugoslavije, a nakon demokratskih promjena u Hrvatskoj član uprave Udruge hrvatskih putničkih agencija (UHPA). Održavao je i stručna predavanja o turizmu.

»Nakon diplome na Akademiji 1975. zaposlio sam se najprije u jednoj školi kao predavač njemačkog jezika. Iste godine u ljeto našao sam jedan oglas od putničke agencije Atlas koja je tražila jednog zaposlenika na administrativnim poslovima. Javio sam se na taj oglas i dobio posao, tako je počeo moj posao u turizmu. Nakon izvjesnog vremena učenja i stjecanja profesionalnih znanja o turizmu – zavoljeli smo se. U poduzeću sam ostao 35 godina i malo-pomalo stigao sam do položaja direktora Atlasa d.o.o. u Zagrebu. U branši sam obnašao brojne funkcije koje su se računale kao rad onako usput, a koristilo je za propitivanje i izmjenu novih ideja«, prisjeća se naš sugovornik.

Književni opus

Perušić se bavi i književnim stvaralaštvom. Poeziju piše od mladenačkih dana (zastupljen je u zborniku Mladi hrvatski pjesnici iz 1972.), kasnije i prozu. Do sada je objavio četiri zbirke pjesama – Brazde na licu (1994.), Iza lica (2011.), Vrijeme vrlina (2020.) i Jarka svitanja (2023.), zbirku kratkih priča Vrijeme u pokretu (2017.) kao i povijesnu monografiju o obitelji Perušić Tragovima predaka (2014.). Uskoro mu treba izaći nova knjiga – zbirka pjesama Vrijeme u čaši. Također, objavljivao je i u književnim časopisima i zbornicima u Hrvatskoj i Srbiji (Marulić, Klasje naših ravni, Vijenac, Subotička Danica, Nova riječ…), a zastupljen je i u antologiji poezije nacionalnih manjina u Srbiji Trajnik. Njegova poezija spaja pejzaž Bačke s univerzalnim ljudskim iskustvima i daje glas zajednici koja je, iako rasuta, snažno vezana uz svoje korijene.

»Sedamdesetih godina prošlog stoljeća moj književni mentor bio je vrli književnik, surađivao je i s Balintom Vujkovim, Jozo Vrkić (1941. – 2013.). On je čitao sva moja piskaranja i jednom mi je rekao: ‘Hoćeš li da ti kažem nešto iskreno?’ ‘Reci’, odgovorim. ‘Posveti se poeziji, proza neka ti bude usput, proza ti baš ne leži’. Shvatio sam ga ozbiljno, tako da sam do sada izdao četiri knjige poezije, peta će ovih dana, jednu knjigu ipak proze, zbirku kratkih priča, i jednu povijesno-dokumentarnu knjigu o svom podrijetlu«, navodi Perušić.

Za pisanu riječ Perušić je dobio više nagrada i priznanja, među ostalim i Nagradu za životno djelo Balint Vujkov Dida (2017.) te pohvalnicu Hrvatskog sabora kulture za prozno i poetsko stvaralaštvo (2016. i 2018.).

Dani u mirovini

Lajčo je oženjen Irom i imaju dvije kćeri – Rahelu i Mariju – te unuke Magdalenu i Matiju. Aktivan je i u životu vojvođanskih Hrvata u Zagrebu; bio je među osnivačima Društva vojvođanskih i podunavskih Hrvata u Zagrebu te Udruge za potporu bačkim Hrvatima. Organizirao je i književne večeri. Dane u mirovini, kako navodi, provodi prilično »nemirno«.

»Najprije, potpuno sam predan obitelji, unukama, doduše sada manje negoli prije jer su već na fakultetu ili još u srednjoj školi, ali uvijek se nađe vremena za razgovor ili šetnju. Također pišem kratke priče, pjesme, zbirka Vrijeme u čaši je na prijelomu. Imam i autobiografski rukopis Deran iz Gundulićeve, e, on je još uvijek na čekanju premda je s moje strane završen. Čekaju lektora, oblikovanje, dizajn, izdavača, a i novčića. Inače i dalje čitam, hodam da se ne zamrznem prerano«, kaže on.

Subotička veza

Prije je to činio češće, a danas u rodnu Suboticu dolazi jednom ili dva puta godišnje.

»Kad prijeđem granicu Batina – Bezdan, u meni se budi osjećaj mira i tjeskobe, uzbuđenja i žal što nisam rastao s ovim mojim ravničarskim podnebljem, ali i sreća da sam opet tu. Ulaskom u grad kroz industrijsko-poslovnu zonu dobijem dojam kako je vidljiv napredak ovoga kraja i to me veseli. U šetnji gradom svaki čas mi se učini da to nije moj grad, prepoznajem zgrade, ulice, čak i neke dućane, ali ne i ljude. Skoro nikoga ne mogu sresti od starih poznanika, prijatelja iz razloga što je biologija učinila svoje ili iz razloga što se ulicama i trgovima kreću neki drugi ljudi. Jako mi je drago kad dođem na Dužijancu, tada se mogu potpuno uživjeti u sjećanja nekadašnjih dužijanci, nošnji, pisme, običaja. Posjetim rodbinu i još neke prijatelje, uredništvo Hrvatske riječi i Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata i to je to«, kaže on.

Događanja u hrvatskoj zajednici u Srbiji, kako ističe, prati redovito putem medija:

»Pretplatnik sam Hrvatske riječi i Zvonika, pratim Godišnjak za znanstvena istaživanja ZKVH-a, Novu riječ, mrežne stranice HNV-a, s nekima i surađujem. Hrvatska riječ je po meni vrlo dobro informativno glasilo, obuhvaća nekoliko vitalnih područja života Hrvata od kulture do gospodarstva, od jezika do običaja. Možda bi političke teme unutar, ali i izvan zajednice mogle biti šire razrađene. Intervjui su gotovo svi vođeni na prave teme koje žuljaju i Hrvate i druge građane. Izdavaštvo, promocije, obilježavanje važnih događaja, sve se to vodi po mjeri mogućnosti. Posebno izdvajam novi radni prostor hrvatskih institucija u Matici, proširenje radnog prostora u Zavodu koji je bio jako skučen, a najveća vrijednost su mlade snage koje se uključuju u ovaj posao«.

D. B. P.