Crkva Gospe od utočišta iz 1852. g. porušena u Domovinskom ratu 1991.
Ne znam sjećaju li se još stariji čitatelji Hrvatske riječi velikih proštenjarskih hodočašća u Bili Aljmaš? Naime, nakon proštenja na Bunariću, subotički vjernici su u velikom broju hodočastili Majci Božjoj od utočišta u Bili Aljmaš, u Hrvatskoj, u Đakovačko-srijemskoj biskupiji, u općini Erdut, na desnoj strani Dunava. U Aljmaš su katolički vjernici sa svih strana od pamtivijeka hodočastili Majci Božjoj na blagdane Velike Gospe, 15. kolovoza, i na Malu Gospu, 8. rujna.
Ovih se dana prisjećam kada sam ja kao dijete (sredinom pedesetih godina prošlog stoljeća) s mamom i susjedima hodočastio u Bili Aljmaš. Središnje mjesto hodočašća bila je crkva Gospe od utočišta koju je 1852. g. (na slici) dao izgraditi đakovački i srijemski biskup Josip Juraj Strossmayer.
Hodočašća u Bili Aljmaš posebno su mi ostala u sjećanju zbog velikog uzbuđenja prije putovanja, doživljaja vožnje vlakom i prijelaza preko željeznog mosta preko Dunava. Pripreme za odlazak na hodočašće u Bili Aljmaš počele su već u kolovozu. Kad sam imao desetak godina, išao sam s mamom, bratom Mirkom i susjedom sekom Julom.
Vlak za Aljmaš
Putovalo se vlakom od Subotice do Dalja, a već na početnoj stanici u Subotici stvarale su se velike gužve hodočasnika jer je uprava željeznice za očekivanu masu svijeta namjerno stavljala u promet manji broj vagona nego što ih je inače bilo na toj liniji s ciljem da se što više ljudi odvrati od putovanja. Vagoni su bili toliko puni da su ljudi stajali jedan do drugoga i gužvali se cijelo popodne do Dalja, a mnogi nisu mogli ni ući, pa su se morali žalosni vratiti kući. Budući da smo mi imali vezu na željeznici (brat mi je tamo radio), on nam je unaprijed zauzeo kupe, pa smo morali doći puno ranije i ući u kupe. Tako smo imali čak i mjesta za sjedenje. Na usputnim stanicama prema Somboru veliki broj vjernika čekao je ovaj vlak, ali se od prenatrpanosti nisu mogli ukrcati.
Tek što bi vlak krenuo, seki Juli je bio poseban ugođaj da odmah rastvori svoju kotaricu s hranom, rasprostre bijelu platnenu salvetu i razmota svježi kruh, odmota pečeno pile i gozba je mogla početi. Meni je vožnja vlakom pružala jedinstveni doživljaj, zurio sam kroz prozor u bogata polja još neobranog kukuruza, suncokreta i mnogih drugih usjeva. Gledao sam u guste šume u kojima su drveća bila pravilno poredana kao po crti i divio se ljepoti svoga zavičaja.
Crkva Gospe od utočišta izgrađena poslije Domovinskog rata 2007.
Na Dunavu pred Gospom
Kad smo došli blizu Bogojeva, vlak je usporavao. Znali smo da je blizu Dunav. Prije nego što je vlak počeo grmjeti po željeznoj konstrukciji mosta svi smo se prekrižili, a ja sam i dalje uporno gledao tu veliku, široku vodu i na njoj duge, uske i niske brodove kako klize poput dugih crva niz vodu. Kad smo prešli most svi smo odahnuli i zahvaljivali Bogu što je sve dobro prošlo. Čekali smo Erdut, pa Dalj, gdje je bio kraj vožnje.
U Dalju je opet nastala gužva. Tu su se slijevali hodočasnici sa svih strana Slavonije kojima smo se i mi iz vlaka spojili u jednu dugu proštenjarsku kolonu. Na dočeku proštenjarskog vlaka bilo je puno milicije koji su čuvali red i provjeravali domaće kočijaše zaprežnih kola da ne bi netko taksirao do svetišta i zaradio koji dinar. Tako smo uz molitvu i pjesmu pješačili nekoliko kilometara niz blagu nizbrdicu do Aljmaša. Mama me čvrsto držala za ruku da se ne izgubim među tolikim narodom.
Tako formirana kolona spuštala se strmom cestom prema crkvi, a cijelog puta pjevale su se marijanske pjesme i molila krunica. Pred crkvom se sav narod slio u jednu veliku masu hodočasnika iz raznih krajeva Hrvatske, BiH, Mađarske i Bačke. Svaka skupina je pjevala svoje marijanske pjesme što je stvaralo jedan zvučni svekoliki pozdrav Majci Božjoj. Cijelu tu večer u crkvi i oko nje se pjevalo, molilo, zavjetovalo, palile svijeće, prodavači su nudili sakralne predmete, cijeli okoliš je bio rasvijetljen kao dan. U crkvi je bila opća zavjetna molitva, ispovijed, pričest. U cijelom svetištu vladao je mir, molitva i pjesma do duboko u noć, a kad se djeci umor spustio na oči, mama je mene i brata Mirka vodila u jednu kuću u selu, udaljenu nekoliko ulica od crkve, gdje je bilo dogovoreno noćenje za djecu. Čim nas je mama umorne položila u krevet, odmah smo zaspali ispod debelih, mirisavih, ručnim radom ukrašenih pokrivača što su izrađivale vješte Slavonke. Mama se vratila pred crkvu i tu je sa sekom Julom dugo bdjela i molila na svoje nakane, možda čak i do jutra. Pred jutro su nam se ipak pridružili i odrasli na kratki odmor.
Sutradan, u nedjelju, nakon slatkog, ali kratkog sna, gazdarica kuće nam je ponudila svježe pečeni kruh, mlijeko i sir, premda je mama imala u kotarici dosta hrane za sve nas. Izlaskom na ulicu, doživio sam iznenađenje: neviđeno puno krava koje su iz svakog dvorišta izlazile i prilazile dolazećoj koloni kroz glavnu ulicu i tako stvarale veliko krdo, a čoban/čordaš je sa začelja krda velikim dugim bičem pucketao i gonio krave na pašu. Iza njih se vijao veliki oblak prašine.
U nedjelju izjutra smo za hladovine najprije išli na križni put na brežuljčić iznad svetišta, a po povratku na prostor ispred crkve gdje je počinjala svečana misa koju je služio netko od velikih crkvenih dostojanstvenika. Mi klinci smo malo slušali, malo se igrali, malo šetali uokolo, pa nas je mama morala stalno opominjati da budemo mirni i pristojni, ali nas nije puštala dalje od sebe. Za sve vrijeme mise pjevale su se marijanske pjesme.
Na završetku svečanosti kretali smo uzbrdnom cestom pješice prema vlaku u Dalju. Opet puno ljudi, gužva, neki su išli natraške ne okrećući lice od Majke Božje.
Ulazak u vlak bio je opet vrlo težak, gurali smo se, mene je mama čvrsto držala za ruku, a brata seka Jula da se ne bismo u masi izgubili. Kad smo konačno stigli u Suboticu, na stanici nas je čekao tata kojega smo pozdravljali pozdravom: Bio Vam blagoslov od Gospe aljmaške!
Sljedeće godine mama je sa sobom vodila neko drugo dijete od svoje osmero (žive) djece.
Lajčo Perušić
