Cijelo rimokatoličko groblje dio je vrlo velikoga novosadskog grobljanskog kompleksa koji je proglašen za nepokretno kulturno dobro, Prostornu kulturno-povijesnu cjelinu »Groblja van uporabe«, u koju ulazi osam grobalja na različitim lokacijama zaštićenih 1984. godine

Kapela sv. Elizabete Ugarske

U središnjem dijelu Rimokatoličkog groblja u Novom Sadu postoji izgrađena kapela koju je, sudeći po natpisu iznad ulaznog portala izgradio prije točno 150 godina, 1875. godine, Leopold Gucker. Na okrugloj crnoj mramornoj ploči uokvirenoj dekorativnim ukrasima na pročelju uklesana je posveta na njemačkom jeziku: »Posvećeno Elisabethi Gucker. Izgradio njezin suprug Leopold Gucker godine 1875.«. S lijeve strane vrata nalazi se ploča s imenima druge dvije osobe koje počivaju u grobnici ispod kapele, osim L. Guckera (1829. – 1908.) i njegove supruge Elisabethe, djev. Eble (1803. – 1872.): Eva Hartusch, r. Gucker (1817. – 1853.), Leopold Hartusch (1842. – 1907.) i Johann Eble (1794. – 1860.). U dostupnim izvorima nije moguće naći dodatne podatke o ovim osobama.

Kapela, koja oslikava osobni pečat graditelja u tadašnjem konstruiranju urbanog izgleda Novog Sada, sagrađena je u neogotičkom stilu u duhu eklektike i predstavlja objekt s jednom lađom pravokutne osnove s petostranom apsidom i malim zvonikom na pročelju. Enterijer kapele je skladnih razmjera i u duhu neogotike, odiše jednostavnošću i izveden je sa zasvođenim lukovima na tavanici. U apsidi kapele, kao ni u dijelovima objekta, nema više crkvenog enterijera, osim kolica za lijes i stola. U apsidi se nalazi mala slika sv. Elizabete Ugarske, zaštitnice prosjaka, siromaha, udovica i prognanika. Kapela se ne koristi za bogoslužje, a otvorena je najčešće samo na blagdan Svih svetih, kada se ispred nje već ustaljeno služi sveta misa za sve vjerne mrtve, uoči Dušnog dana.

Cijelo rimokatoličko groblje dio je veoma velikoga novosadskog grobljanskog kompleksa koji je proglašen za nepokretno kulturno dobro, Prostornu kulturno-povijesnu cjelinu »Groblja van uporabe«, u koju ulazi osam grobalja na različitim lokacijama zaštićenih 1984. godine. Rimokatoličko groblje nastalo je 1860. Od te godine do 1974. na njemu se nije bilo dozvoljeno pokapati, sve do 1991. kada je dozvoljeno ograničeno sahranjivanje. Od sadašnjih vidljivih grobova najviše ih pripada novosadskim Mađarima, zatim Hrvatima, pa Nijemcima, a iza njih slijede Slovenci i pokojnici drugih naroda. Od poznatih osoba Hrvata iz perioda Ugarske, na groblju počiva Feliks Parčetić (1839. – 1889.), nekadašnji novosadski veliki župan, sa suprugom Klarom. Nadgrobni obelisk nedavno mu je obnovljen. Od nekadašnjeg brojnog trgovačkog establištmenta novosadskih Hrvata iz prve polovice XX. stoljeća izdvajamo bogatog industrijalca Franju Lovrekovića i njegovu obitelj, čija je grobnica danas u derutnom stanju.

Ispred ulaza u kapelu na Rimokatoličkom groblju nalaze se tri kamena kalvarijska križa. Do nje iz pravca Futoške ulice vodi križni put koji je za razliku od kapele u dosta lošem stanju, iako je pobožnost križnog puta ovdje obnovljena na Veliki petak 2022. godine. Križevi su ovdje izmješteni 1930. godine iz urbanističkih razloga. Izvorna lokacija nekadašnje novosadske kalvarije s kapelom posvećenom Muci Kristovoj nalazila se na uglu današnjih ulica Hajduk Veljka i Futoške. Radi izgradnje javnih i privatnih oblika ona je 1930. srušena.

Nedaleko od ovih geografski bliskih lokacija nalazi se crkvica sv. Roka, izgrađena 1801. godine, koja je nekada bila grobljanska kapela, dok se katoličko groblje još nalazilo između današnjih ulica Futoške i Bulevara oslobođenja. Ovo je vikarijska crkva središnje gradske župe Imena Marijina. Mise su redovito svake nedjelje na mađarskom jeziku, a jedino na spomendan Sv. Roka, 16. kolovoza, dvojezične. Ovo je danas najstarija katolička crkva u gradu. U nekadašnjoj župnoj kući, pokraj crkve (Futoška br. 9) nalazi se sjedište Međubiskupijskoga suda prvog stupnja, i tu je radno mjesto sudskog vikara dr. Ivice Ivankovića Radaka, te sjedište drugostupanjskog crkvenog Suda. Kuću je, kao sjedište Međunarodne biskupske konferencije Sv. Ćirila i Metoda blagoslovio kardinal Pietro Parolin, državni tajnik Svete Stolice 1. srpnja 2018.

Središnje (Gradsko) multikonfesionalno groblje u Novom Sadu

Hrvatski pečat kulturi sahranjivanja i grobalja u Novom Sadu dao je i arhitekt Josip Seissel (1904. – 1987.), profesor na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu, akademik i iznimno uspješan autor brojnih urbanističkih pothvata. Skupa sa suprugom i kolegicom Silvanom i Miroslavom Kollen, Seissel je autor pobjedničkog koncepta središnjeg gradskog groblja u Novom Sadu (Rumenački put) koncipiranog u obliku listova s grančicama od kojih je svaka za sebe posebna i plastična sredina. Groblje (72 hektara površine) je izvedeno s osebujnim zelenilom i to je danas najveća zelena površina u gradu, s više od 75 tisuća »stanovnika«. Natječaj za projekt završen je 1963., Seissel je do 1972. isporučio i posljednje projekte za grobna polja ulaznog dijela te ceremonijalni trg s uklesanim bazenom i osarijima, kolumbarijima i rozarijem. Groblje je otvoreno 1. listopada 1974. godine, kada je ustrojstvo konfesionalnih grobalja u Novom Sadu u značajnoj mjeri napušteno. Iako nema posvećenoga sakralnoga objekta niti jedne konfesije, središnja mrtvačnica s prostorom za srovodne obrede svih vjernika i nevjernika iznimno je uspješno i skladno djelo čiji je projektant također hrvatski arhitekt i dizajner Bernardo Bernardi (1921. – 1985.).

Marko Tucakov