Širom Vojvodine
Iz Subotice, preko Beča do Tavankuta
Od prošle godine Tavankut ima Evin dućan u kojemu se, osim školskog pribora, suvenira i darova mogu obaviti i različiti poslovi koji do skora nisu mogli. Naime, u ovome dućanu mogu se i platiti računi, zamijeniti valute, fotokopirati što je potrebno, očitati osobne iskaznice, zdravstvene knjižice ili prometne dozvole...
Dućan je otvorila u vlastitome prostoru, doskora Bečlijka a odskora Tavankućanka Ivana Nimčević Vajnhed. U svome dućanu i radi i pruža različite usluge stanovnicima ovoga mjesta. Radnja je registrirana 26. ožujka 2024. godine i tako je oživljen prostor koji je više desetljeća »živio« kao brijačnica, a nakon zatvaranja bio ruiniran i zapušten i zarastao u korov, kaže vlasnica i odnedavno poduzetnica Ivana.
Doseljenje u Tavankut
Ideja da se baš u Tavankutu otvori radnja i da se tamo preseli rodila se, kaže Ivana, sasvim spontano a njenom doseljenju prethodilo je doseljenje njenje mame Ivanke Nimčević u ovo selo.
»Kada smo kupili ovaj objekt, razmišljali smo da li ga izdati ili da mi nešto radimo. Ideja je bila započeti neki obiteljski biznis i moja prva ideja je bila mjenjačnica jer je nema, pa smo i moj brat i ja kada smo ranije dolazili kod mame iz Beča imali problem gdje promijeniti novac. Kao što i drugi turisti koji dolaze vjerojatno imaju taj problem. Budući da postoji samo jedna pošta onda smo uveli i platni promet jer smo smatrali da je i to zanimljivo, pa kako u selu nije bilo gdje fotokopirati, očitati osobne iskaznice zdravstvene knjižice, prometne dozvole… odlučili smo se za te male usluge koje su zaista nedostajale u selu. Pričali smo i s ljudima što im nedostaje u selu i što bi im trebalo, pa su rekli kako bi bilo dobro da se može kupiti malo školskog pribora ili darova u selu i da se ne ide u grad za to. I tako je spontano nastala ideja i razvijala se.«
Zanimalo nas je kako je Ivana od Subotice, preko Beča, stigla do Tavankuta.
»U Subotici sam rođena, odrasla, završila srednju školu i kada je došlo vrijeme mature i pitanje kamo ću na studij, a budući da mi je tada moj pokojni otac živio u Austriji, odlučila sam se za studij u Beču. Prvobitni plan bio je završiti studij i vratiti se, međutim nešto mi nije bilo baš do vraćanja tako brzo, pa sam našla posao i ostala dulje nego što sam planirala. Brat mi je ostao i dalje živjeti u Beču. Povratak je isto bio spontan, više iz obiteljskih razloga, jer sad trebam biti tu zbog moje mame koja je dosta stara i živi sama. Preseljenje u Tavankut također je bilo slučajno jer je mama, kada je otišla u mirovinu, kupila voćnjak i salaš u Tavankutu kako bi nešto radila i onda se vremenom skroz preselila. Nakon nekog vremena i ja sam kupila kuću u Tavankutu i eto završili smo ovdje slučajno.«
Ipak ne baš skroz slučajno.
»Moja baka Eva Vajnhed je iz Tavankuta, tako da nam Tavankut nije skroz nepoznat. Imamo i nešto dalje rodbine, a kao djeca smo s bakom dolazili tu, pa je i mom bratu i meni Tavankut ostao u lijepom sjećanju. Baka Eva je također živjela u gradu, samo je rođena u Tavankutu. Kao mlada cura otišla je u grad i uvijek je govorila kako ona nije baš iz Tavankuta nego je iz Bukte, to je neki šumski put koji vodi do Čikerije«, podsjeća se Ivana, koja je do prije godinu i pol dana živjela u Beču i radila kao turistički vodič.
Turistička priča
»Završila sam slavistiku u Beču i poslije još i povijest umjetnosti i povijest, jer sam se morala doškolovati kako bih radila u turističkoj djelatnosti. Dugo godina bila sam u turizmu, a onda sam odlučila osamostaliti se i biti turistički vodič te sam polagala tu razliku i državni ispit. Dugo sam to radila i u tome jako uživala. To mi sada malo i nedostaje jer sam navikla na veliki grad, na dinamiku, na tu internacionalnu priču. U Beču sam živjela 22 godine«, kaže Ivana i dodaje kako joj najviše nedostaje da je u kontaktu s ljudima sa svih strana svijeta i kulturni sadržaji koje Beč i Austrija nude.
»Evo, već sam isplanirala da ću ići za par dana u Beč i koje ću sve muzeje obići. Ali, s druge strane, godi mi to moje veliko dvorište u Tavankutu, godi mi mir i tišina i to buđenje ujutru u tišini. Beč nije daleko, uvijek se može za vikend otići. A i kao turistički vodič teoretski mogu otići i odraditi turu i vratiti se. Ali za sada ne stižem, vidjet ćemo u budućnosti«, kaže Ivana i dodaje kako bi vrlo rado sudjelovala i u turističkoj priči koju Tavankut, zahvaljujući HKPD-u Matija Gubec, ima i razvija.
Ono što joj je bilo najteže prilikom započinjanja novog posla i novog života bilo je što je ušla u potpuno novu branšu o kojoj ništa nije znala dok se u to nije upustila, a u tome joj je pomoglo, kaže, pohađanje seminara o poduzetništvu kod Ljubice Mészáros i kontakti koje je tamo stekla kao i pomoć prijateljica koje se već bave ovim poslom.
Ivana kaže kako se navikla na život na selu, iako tamo nikada nije živjela, a čini joj se kako su i Tavankućani prihvatili nju i novu radnju. Dodaje kako se jedini put uplašila kada joj je šakal protrčao kroz dvorište.
Planovi za budućnost
Pitali smo Ivanu kakvi su joj planovi za budućnost.
»Razmišljam što bih još mogla uvrstiti u ponudu i kako da uslužne djelatnosti proširim. Mušterije najviše dolaze zbog usluga, a suveniri su sezonski interesantni. Tavankut ima jednu slatku turističku scenu zbog HKPD-a Matija Gubec i onda su oni u kontaktu s društvima iz Hrvatske, folklor ili škola slamarstva, i uvijek nekoga ima u selu te je zanimljivo i turistima da promijene nešto novca pa vide suvenire i kupuju ih. Meni je i to interesantna priča jer sam cijeli život provela u turizmu pa bih voljela sudjelovati i u unaprjeđenju turizma kako god mogu doprinijeti čisto iz hobija. Tavankut ima tzv. Toma trans, koji ima špediter i konje i koji, osim što prenosi po selu što treba prenijeti, ima i jedan ljepši špediter za turiste. Pa ima tura kroz šumu do Čikerije, pokaže neke stare salaše pa sam i njemu rekla da ću dobrovoljno, kada ima neke goste, vrlo rado ispričati neku priču. Sada se upoznajem sa svima, i društvom i školom, i vrlo sam raspoložena za suradnju. Evo, u radnji imam izložene šalice koje izrađuju učenici škole i prodaju u školi a ovdje je izložbeno mjesto«, kaže Ivana koja govori njemački, engleski, španjolski i ruski po malo, a i latinski dobro zna.
Pitali smo je što joj je bilo najteže kada je započela novi posao u Tavankutu.
»Najteže mi je bilo da, budući da nikada nisam radila ovu vrstu posla i nisam znala ništa o trgovini, platnom prometu svladam u početku te stručne izraze. S druge strane, nemam radnog staža u Srbiji, nisam ništa znala o tržištu i različitim zakonima ali tu mi je pomogao knjigovođa i prijateljice poduzetnice. Na sve strane sam telefonirala dok se nisam uhodala, sada mi je lakše. Skočila sam u hladnu vodu a da doslovno ništa nisam znala o poslovanju u Srbiji, i nije moj fah. Pomogao mi je i tečaj o poduzetništvu koji sam završila«, zaključuje Ivana priču o svom novom životu i poslu u Tavankutu.
J. D.
