Širom Vojvodine
U čast Agi Mamužiću
Udruga bunjevačkih Hrvata Dužijanca pozvala je na svečanost otkrivanja spomen-ploče u čast Agi Mamužiću, koja će biti održana u subotu, 7. lipnja. Prvo će se, u 10 sati, posjetiti grob Age Mamužića u Bajskom groblju (crkveni dio) u Subotici nakon čega će u 11 sati biti otkrivena ploča u Ulici Age Mamužića 3. Uz ovu, bit će postavljene i ploče koje svjedoče o sastancima bačkih Hrvata koji su se odvijali u ovoj kući i na kojima su se inicirala osnivanja hrvatskih udruga i institucija od XIX. stoljeća pa sve do današnjih dana.
Postavljanje ploče pokrenuo je i realizirao Lazo Vojnić Hajduk, koji danas živi u kući u kojoj je živio i umro Augustin (Ago) Mamužić. Ago Mamužić bio je istaknuti odvjetnik, virilist, publicist i pregalac bunjevačkih Hrvata o kojemu je Lazo Vojnić Hajduk napisao i objavio tri publikacije. Kuća se pak nalazi u jednoj maloj ulici u najužem središtu grada i sačuvana je u izvornom obliku kako je sagrađena u drugoj polovici 19. stoljeća.
Izazov za razmišljanje
Lazo Vojnić Hajduk kaže kako je postavljanje ove ploče plod njegove želje da se sačuva spomen na ljude koji su u prošlosti oblikovali kulturu, institucije, pravila življenja bunjevačkih Hrvata u Subotici, »o kojima treba učiti« i »od kojih treba učiti«, kako bismo i sami bili djelatni i na korist zajednici kojoj pripadamo. Radi toga je ovaj čin jedan izazov za razmišljanje cijeloj našoj zajednici: kako se odnosimo prema našim velikanima i kako označavamo mjesta njihovog dodira s našom stvarnošću, bez obzira jesmo li istog mišljenja i slažemo li se, kaže on.
»Naručio sam ploču, sve uradio oko prikupljanja potrebnih dozvola i papira i onda sam direktoru UBH-a Dužijanca Marinku Piukoviću prepustio organizaciju samog događaja, postavljanja ploče. Godinu dana je sve trajalo, a sama ideja javila se odavno. Još kada je bila stogodišnjica smrti Age Mamužića, 2012. godine, kada sam napisao prvu knjigu o njemu Ago Mamužić i nacionalni pokret bačkih bunjevačkih Hrvata htio sam to uraditi, ali budući da sam već onda bio u nemilosti, blokirana je realizacija te moje ideje. I nitko mi nije htio pomoći. Zatim sam izdao tu prvu knjigu o njemu, poslije napravio još jednu Kamen sjećanja 2013. i onda i treću Tragom predstavljanja Age Mamužića 2025. godine«, kaže Vojnić Hajduk.
Pišem iz revolta
U međuvremenu je pisao, a kada je to, kako kaže, »bilo gotovo i u glavi«, i kada je došao do novaca, riješio je to uraditi.
»Sve sam financirao sam, a sada ću sve te knjige podijeliti ljudima koji ih žele čitati«, kaže Vojnić Hajduk.
Kaže kako stalno piše, te uz dozu ironije dodaje:
»Sada sam postao pisac, ali samo iz revolta, jer nemam nikakvih ambicija biti pisac, već samo iz revolta nekima pišem o svemu što se događalo«.
Podsjetimo se, Lazo Vojnić Hajduk dugo je godina bio aktivan i na istaknutim dužnostima u Gradu Subotici i hrvatskim institucijama i organizacijama u političkom i kulturnom životu bačkih i vojvođanskih Hrvata, da bi nakon što je bio smijenjen s pozicije predsjednika Izvršnog odbora Hrvatskog nacionalnog vijeća paralelno dobio i otkaz s radnog mjesta u HNV-u.
»Kada su me smijenili, dali su mi i otkaz i onda sam se ja uzinatio i tužio ih. Pet godina je trajao taj sud koji sam na kraju dobio. Presuđeno je u moju korist i morali su mi platiti 1.700.000 dinara. I nitko nije postavio pitanje kako se to dogodilo. Nakon toga sam se povukao i nisam želio ići nigdje, u Bunjevačkom kolu od toga doba možda sam bio jedanput-dvaput na nekim manifestacijama. Kasnije sam dosta ozbiljno radio s UBH Dužijanca i napravio koncept i pokrenuo stvari s mrtve točke te i dalje surađujemo. Marinko je prepoznao da to vrijedi, jer nisam baš siguran da sam sto posto u pravu, ali sam potrošio izuzetno puno novaca i vremena, i to mi je bilo zadovoljstvo«, priča Vojnić Hajduk.
Razgovor smo vodili u njegovoj kući koja, kako kaže, i danas izgleda kako je izgledala prije sto godina kada je u njoj živio Ago Mamužić, zatim njegova udovica Amalija, pa zatim njegova tetka Ruža Vojnić Hajduk od koje je naslijedio kuću.
»Kada sam došao na ‘vlast’, u ovoj kući nisam želio ništa mijenjati nego sam čak i namještaj ostavio. Uvijek se hvalim ovim malim bidermajer ormarićem iz XVIII. stoljeća koji je služio za štafir kada se neka cura udavala i na čijim vratima je mama zapisala što sve kćer ima u njemu. Inače, supruga Age Mamužića, koju su zvali Aginica, bila je didina rođena sestra, to jest moja tetka. Nisu imali djece, pa je Amalija prvo usvojila od njezine sestre sina Mirka Tumbasa Loketića, ali on je naglo umro s 19 godina i ostala je sama Amalija, jer je Ago ranije umro. Onda je ona usvojila moju rođenu tetku, očevu sestru, Ružu Vojnić Hajduk, a s Ružom sam kasnije napravio ugovor o doživotnom uzdržavanju i tako sam 1990. došao u ovu kuću. Taj proces je trajao sto godina i ja sam prvi muški koji poslije sto godina gazduje ovom kućom, a do tada su žene gazdovale i sačuvale su je«, kaže Vojnić Hajduk.
Eho tradicije
Iako su se familije Age Mamužića i Laze Vojnića Hajduka bile orodile, on kaže kako nikada nije mislio da će pisati o njemu.
»Ago je umro 1902. godine i potpuno je izblijedio u sjećanjima čak i kod rodbine, ali je ostao eho tradicije, o Agi i Aginici, jer su bili i dosta bogati. Kao školarac često sam slušao pripovijetke o njima i tada nisam mislio da će to biti zanimljivo kasnije, pa na žalost nisam pravio bilješke. Čak sam napravio i veliku glupost. Kada sam spremao tavan, našao sam jedan veliki drveni sanduk pun papira i odvjetničkog materijala pa sam mislio ‘što će to meni’ i sve sam to bacio. Žao mi je što sam to napravio, ali nisam nikada mislio da ću se baviti time«, priča Vojnić Hajduk.
Zanimljivo je i kada se zainteresirao za život i rad Age Mamužića i počeo pisati o njemu.
»Pa kada su me izvijali iz HNV-a. Jer neki su mislili da mi imamo novaca, a tada nismo imali, nije bilo kao što je danas. Ali se naziralo da će doći novci jer imaš NIU Hrvatsku riječ, ZKVH, HNV pa su neki smatrali da oni trebaju biti tamo, a ne neki s kojima ne možeš divaniti. Ne znam jesam li bio toliko rigidan, kako su me ocijenili. Istina, dosta sam tvrdoglav, ali sam bio i dosta komunikativan i sada pišem memoarske zapise i sve pišem što je bilo. Molim! Pa tko hoće neka čita, a tko neće ne mora.«
Uz spomen-ploču Agi Mamužiću u subotu će biti postavljena i ploča na kojoj piše kako su se u ovoj kući sastajala inicijativna povjerenstva Pučke kasine, Kola mladeži, HNV-a i UBH-a Dužijance. Također će u dvorištu kuće biti i izložba na kojoj će biti izloženi dokumenti i fotografije o životu Age Mamužića te događanja i inicijativa koje su se rađale u ovoj kući. Kao kuriozitet, Vojnić Hajduk navodi da se u toj kući 76 puta održao sastanak UBH-a.
J. D.
