Širom Vojvodine
Učiteljica i pjesnikinja
Redovitijim čitateljima našeg tjednika hrvatska književnica Ljubica Kolarić Dumić, podrijetlom iz Srijema, točnije Kukujevaca, vjerojatno nije nepoznanica. Iako već više od šest desetljeća živi i radi u Rijeci, sjećanjima ali i dijelom svojega stvaralaštva ostala je vezana uz rodni kraj.
Rođena je 1942. godine. Osnovnu školu završila je u rodnom mjestu, a gimnaziju u Vinkovcima. Od 1963. živi u Rijeci gdje je, uz rad, završila studij hrvatskoga jezika i zemljopisa 1967. na Pedagoškoj akademiji. Cijeli radni vijek, nepune 44 godine, provela je u prosvjeti. Od 1961. bila je učiteljica u Privlaci (kraj Vinkovaca), Biogradu te odgojiteljica u Iki, a od 1965. do umirovljenja 2005. nastavnica u Rijeci (četiri desetljeća u istoj školi). Govoreći o radu u prosvjeti, ističe i kako se cijeli život obrazovala kao i da su njezini učenici godinama nagrađivani na mnogim natjecanjima.
Djetinjstvo u Srijemu
Kako kaže, djetinjstvo »živi u njoj«, a Kukujevci, iz kojih je praktički otišla s 14 godina, njezina su »čežnja i neutješna bol«.
»Sve je sa mnom, svaki trenutak nosim kao naramak sijena. Od pretužnog rastanka s roditeljima i odlaska u nepoznato kad sam kao djevojčica krenula u vinkovačku gimnaziju i cijeli život ni jednoga trenutka taj naramak nisam mogla odbaciti i bar malo olakšati patnju. Naramak je postajao sve teži i teži, a srce je uvijek vuklo tamo. Kući! Mojim roditeljima, prerano preminuloj majci, strogom, ali pravednom ocu, a imala sam najdobriju baku na svijetu, kako sam napisala u priči Oči moje bake. Brata i sestru silno sam voljela, oboje su bili stariji od mene, a brat je bio moj uzor i zaštitnik cijeloga života. Završio je geodeziju i pomogao roditeljima da se i ja mogu školovati«, priča ona.
Kako dodaje, život na selu bio je težak, ali ima neprocjenjive vrijednosti.
»Majka je bila prava umjetnica, šivala nam je odjeću, vezla, plela i izrađivala svečane stolnjake i posteljinu. Ti su radovi bili prava umjetnička djela, neke čuvam kao najveće dragocjenosti. Otac je uzgajao razno voće, od prvih trešanja u proljeće do kasnih jesenskih plodova. Imali smo veliki vinograd na Fruškoj gori, a berba grožđa je za nas djecu bila poseban događaj. Pamtim sve moje dobre učitelje i prijatelje koji su iz cijele ulice bili u našem dvorištu, jer nam je moja baka sve dopuštala. Bila sam dosta tiha i sramežljiva djevojčica te sam najsigurnija bila uz svoju baku, a njoj moji prijatelji nisu smetali. Jedino joj je bilo važno da joj u igri ne uništimo cvijeće, koje je jako voljela. To naše veliko dvorište puno cvijeća, voća i sunca privlačilo je svu djecu željnu igre. Mislim da sam, uz sve teškoće, koje su stigle s novom vlasti 1945. godine, imala najljepše djetinjstvo kakvo želim svoj djeci svijeta. Iako sam često bila gladna, a kad bi baka rekla da nema kruha, ja bih plačući govorila neka ona meni samo da – makar ga i nema! Gladna dječja usta«, prisjeća se književnica.
Veze sa zavičajem
U Srijemu, kako kaže, nažalost nema nikoga. Dopisuje se s prijateljima u Novom Sadu i Zemunu. Veliki su joj prijatelji, iako neke od njih nikada nije vidjela. I kroz dopisivanje sa svećenicima saznaje što se događa u zavičaju.
»Kad se raspala bivša država, i kad je počeo još jedan strašan rat, te 1990. posljednji sam puta bila u Kukujevcima. Kasnije, nakon mnogo godina, na povratku iz Subotice 2016. godine, gdje sam primila Nagradu za životno djelo na području književnosti, kratko i s puno straha svratila sam u rodno selo, ušla u naše dvorište, zgrozila se ruševini kuće, ali nisam zaplakala. Sve suze izlila sam na grobu majke, a potom otišla u crkvu i opet u strahu kroz ulice s prijateljima krenula u Osijek, jedva čekajući da prijeđemo granicu. Da nestane strah! Puno je tuge koju nosim. Neizrecivo je i neopisivo što se dogodilo Kukujevcima. Iz Srijema su protjerani mnogi ljudi, ali Kukujevci su doživjeli najstrašniju tragediju, svi su protjerani«, kaže ona dodajući kako zahvaljuje vlč. Nikici Bošnjakoviću za obnovu crkve Presvetom Trojstvu u Kukujevcima, spomenika kulture.
Književni opus
Od prve zbirke pjesama Raskrižje iz 1983. do danas objavljene su joj 23 knjige – od poezije i proze za djecu i odrasle do slikovnica, gdje je surađivala s različitim ilustratorima (Ivica Antolčić, Vjekoslav Vojo Radoičić, Ivan Balažević, Laura Herceg, Adrijana Vukmanov Šimokov).
Među ostalim, dvije knjige objavila je i za NIU Hrvatska riječ iz Subotice – Igrajmo se radosti i Uz baku je raslo moje djetinjstvo dok joj je Hrvatska čitaonica Subotica tiskala slikovnicu Čudnovata godina: od rujna do rujna. Uvrštena je u više antologija i pregleda, pa i u onima koji se odnose na književnost Hrvata u Vojvodini (Zapisne avanture za male i velike, U beskrajima zemlje i neba).
Književne radove objavljuje i u periodici: Odgoj i osnovno obrazovanje, Školske novine, Umjetnost i dijete, Jezik, Zov Srijema, Smib, Klasje naših ravni, Književna Rijeka, Hrvatsko slovo...
Pjesme su joj prevedene na talijanski, ukrajinski, albanski, slovenski i romski jezik.
Dobitnica je više nagrada, među kojima i Godišnje nagrade Grada Rijeke za 2006. godinu, za izuzetan doprinos dječjoj književnosti i poetskoj riječi za djecu, a 2016. dodijeljena joj je Nagrada za životno djelo na području književnosti Balint Vujkov Dida u Subotici. Članica je Društva hrvatskih književnika.
»Neizmjerno zahvaljujem Gospodinu za dar pisanja! I jako sam zadovoljna ostvarenim u području književnosti. O mojoj su prozi i poeziji pisali izvrsne recenzije veliki stručnjaci za književnost, pjesme za djecu uvrštene su u čitanke za hrvatski jezik, u priručnike za učitelje te u metodiku hrvatskoga jezika u razrednoj nastavi, a moji mnogobrojni susreti s djecom u vrtićima i školama, na tribinama, velika su radost za djecu, učitelje, a za moju sreću u tim trenucima ne postoje riječi.
Iznimno sam ponosna na riječi prof. dr. Stjepka Težaka koji je u recenziji zbirke Uz baku je raslo moje djetinjstvo iz 1997. zapisao: ‘U prozi Ljubice Kolarić Dumić toliko je autobiografije, poezije, lirike, refleksija, memoaristike, ispovijedi, dramatike i romantike da bi se u potrazi za najtočnijom nazivnom sintagmom pred imenicu proza mogao staviti bilo koji pridjev izveden od riječi nabrojenih u predikatu prvoga dijela ove rečenice (autobiografska, poetska, refleksivna, ispovjedna, itd.)’. Gospodin Igor Žic, književnik i povjesničar umjetnosti u pogovoru slikovnice Ja se mraka ne bojim kaže: ‘Volim način kako Ljubica Kolarić Dumić radi slikovnice, jer ona zna za koga piše, ona poznaje psihologiju djece, a djeca nisu tek mali ljudi’. Moje pisanje za odrasle potpuno se razlikuje od pisanja za djecu. Moje srijemske priče – Zašto, Kukujevci? i moj cijeli ciklus pjesama o zavičaju, posebno pjesma Vratit ću se, Zemljo postala je himna Zajednice protjeranih Hrvata iz Vojvodine. Na raskrižju, Vijenac od čekanja, izabrane pjesme Stopama mojih predaka, čista su bol. Zadovoljna sam i pjesmama za djecu i pjesmama za odrasle, jer sve nose svoj dio ljepote«, kaže književnica.
»Gradimo bolji svijet!«
Na pitanje – koja bi bila neka glavna poruka u Vašoj književnosti, što želite poručiti čitateljima – odgovara:
»Ljubav prema svemu što nas okružuje, ljubav prema ljepoti, obitelji, prirodi, čovjeku, domovini, Bogu. Govoriti istinu i tu istinu živjeti! Širiti pravdu među ljudima i pomagati kad god i koliko god možemo. Boriti se protiv mržnje, jer ljudi nisu ni svjesni koliko njih same mržnja uništava i koliko zla može donijeti cijelom svijetu. Voljela sam svoj poziv, hrvatski jezik koji sam predavala i sve učenike s velikom ljubavlju. Danas su bivši učenici moji veliki prijatelji. Kako sam radila, tako sam i živjela nastojeći nikoga ne povrijediti, a pružiti ruku svakom komu pomoć treba. Širiti radost, vidjeti sjaj u očima veselog djeteta, učiniti druge sretnima, a osobito djecu, najvažnija je moja poruka čitateljima. Gradimo bolji svijet«.
Uglazbljeno joj je više od pedeset pjesama. Neke su snimljene na CD-ima, izvođene na festivalima pa i nagrađivane:
»Uglazbljene dječje pjesme godinama na festivalima osvajaju visoke prve i druge nagrade. Pjesma za djecu Mi gradimo bolji svijet ove je godine osvojila tri zlatne nagrade u Požegi, Zagrebu i Puli. Dječji zbor Zagrebački anđeli s neponovljivim maestrom Vitomirom Ivanjekom često osvajaju zlatne nagrade, a meni ostaje samo da uživam i da se divim. Za koji dan se već tradicionalno na festivalu Kukuriček izvode dvije moje pjesme. Umjetnički ravnatelj Davor Jendraček, kao i maestro Vitomir Ivanjek ističu kako im je iznimna čast što surađuju sa mnom. Poznati voditelj zborova i skladatelj Josip degl’ Ivellio, koji je nedavno nastupio pred novim papom, uglazbio je više mojih pjesama i objavio dvije knjige Kućica od nota. A kad izvode moju pjesmu Hrvatskoj majci, sva publika ustane. To su trenuci koji vas uzdižu u visine, u neke druge dimenzije. Na jednom koncertu u Glazbenom zavodu u Zagrebu, nakon završene pjesme, maestro me rukom pozvao da se zajednički naklonimo publici. Dok sam išla k njemu, svi su ustali i pljeskali, a ja nisam znala hodam li ili letim«.
»Čuvajte našu tradiciju«
Događanja među Hrvatima u Srbiji prati putem medija i društvenih mreža.
»Pratim koliko mogu. Koliko mi mogućnosti dopuštaju s posebnom pažnjom čitam sve o događanjima na književnom planu. S nekim književnicima se i dopisujem, a posebno volim priče naše drage Ruže Silađev, jer me njezina ikavica vraća u rodno selo gdje smo divanili ikavski. Pročitam i što se događa u Zemunu i Novom Sadu. Jedne sam godine trebala doći na Preprekovo proljeće, ali daljina me ‘udaljava’ od mnogih želja. Posebno sam zahvalna gospođi Katarini Čeliković koja mi je objavila knjigu Čudnovata godina. Dragog pokojnog Milovana Mikovića moram posebno spomenuti, jer mi je objavio dvije zbirke za djecu i puno objavljivao u časopisu Klasje naših ravni. I događanja u političkom životu hrvatske zajednice redovito pratim. Zahvalna sam svima koji radite u ne baš povoljnim uvjetima i poručila bih: čuvajte sve što pripada Hrvatima, našu tradiciju, umjetnost, kulturu, jezik, jer samo tako ostat ćete i opstati.«
Kolarić Dumić ponosna je majka dviju kćeri – Katarine i Dubravke i baka unuke, studentice Lucije, koja je ilustrirala Ljubičinu nedavno objavljenu bojanku-igrokaz Poštar svetog Nikole.
»Svoju djecu rado pozovem na ručak i dočekam srijemskim i primorskim specijalitetima i mirisnim kolačima koji me uvijek vrate tamo otkuda sam krenula. I još uvijek pomalo pišem, pripremam za tisak davno započetu knjigu Iz dnevnika jedne učiteljice i sređujem lirsku prozu 13 redaka o boli. Voljela bih objaviti obje knjige, a neka rasprodana izdanja, osim slikovnica, jer su boje jako skupe, tiskati u manjoj nakladi. Planova i želja je dosta, a samo Gospodin zna koliko mogu!«, kaže ona na kraju razgovora.
D. B. P.
