Širom Vojvodine
U službi Bogu i ljudima
Stoti rođendan s. Leopoldine Temunović bio je povod za okupljanje njene šire obitelji, ali ujedno i sjećanje na sve ono što je ostavila u svom dugogodišnjem životu Bogu i ljudima, služeći drugima.
S. Leopoldina rođena je 5. svibnja 1925. godine kao najstarije dijete u obitelji Roke i Klare Temunović. Krštena je kao Marija, a ime Leopoldina uzela je ušavši u samostan sestara dominikanki kongregacije svetih anđela čuvara. Uz nju, njeni roditelji su imali još pet kćeri i četiri sina: Miju, Ružu (mamu s. Blaženke Rudić), Andriju, Veca – Vericu (s. Trpimira), Šimu, Josipa (svećenik), Katu, Martu i Anicu.
Kako je u intervjuu objavljenom u glasilu sestara dominikanki Ave Marija 2017. godine rekla, svoje djetinjstvo i život na salašu pamti po radu na njivi i oko salaša. U ovoj velikoj, složnoj vjerničkoj obitelji cijenio se rad, a kako je s. Leopoldina rekla »roditelji su nas od malena učili cijeniti kruh, jer smo znali kako se do njega dolazi, koliko truda i muke treba da od pšeničnog zrna dođe do svježeg kruha«.
Sestre dominikanke upoznala je u Subotici te je u zreloj dobi odlučila poći u samostan, a »borbu sama sa sobom« vodila je jer je voljela družiti se, ići u divojčenje, a osobito je voljela igrati. Ono što ju je mučilo jest: kako sve to ostaviti? Na to pitanje odgovor je jedino imao Bog, koji ju je pozvao i koga je slijedila 64 godine. Po riječima sestre Marte Vuković, s. Leopoldina je vjerovala da je njen duhovni poziv izmolila njena bolesna baka Ana, koju je njegovala tri godine. U samostan je otišla 1952. godine, i to na Korčulu, gdje ih je u novicijatu bilo osam sestara. Prve zavjete položila je 9. svibnja 1955. godine, također na Korčuli u naselju Žrnova. Nakon toga poslana je u Tavankut, a s njom su u samostanu bile i s. Margita, s. M. Josipa, a kasnije su se, kako je rekla, mijenjale i druge sestre. U spomenutom intervjuu s. Leopoldina svoj je povratak u Suboticu, odnosno u Tavankut, opisala ovako: »Svakako da je lijepo vratiti se u rodni kraj, gledati zelena polja, slušati tambure. Ali kao redovnica prihvatila sam raditi sve što je trebalo: crkva, vrt, kuća, obrađivale smo čak i vinograd. Stalno sam se učvršćivala u uvjerenju da naša svetost i redovništvo ne ovise o poslu kojega radimo niti o mjestu gdje živimo. Ako idemo kamo nas, preko poglavara, šalje Bog, onda je svaki posao blagoslovljen, onda osiguravamo nebo sebi i svima oko nas«.
Uz nju, Bog je pozvao i njenu rođenu sestru u samostan. Kako je rekla: »Ne znam tko je privukao moju sestru Vecu u samostan, ja sigurno nisam, jer bi onda izabrala dominikanke, a ona se opredijelila za Družbu Kćeri milosrđa i tu je dobila novo ime – s. Trpimira«.
Uz to, i njen brat Josip postao je svećenik, a kasnije i nećakinja s. Blaženka Rudić, koja je također dominikanka.
Novo odredište s. Leopoldine bila je Pregrada u Hrvatskom zagorju. Tijekom boravka tamo marljivo je radila u crkvi koja je uvijek bila puna, a tadašnji župnik vlč. Branko Ivanjko rado je okupljao djecu o kojoj se starala i s. Leopoldina. Osim toga, kada nije bilo župnika, njen posao je bio i primiti ljude, dogovoriti svete mise, sprovode, krštenja...
»Moram priznati da mi je u početku bilo jedino teško što nisam razumjela zagorski govor. Oni mi govore, a ja se smijem, povlađujem im, a nisam razumjela skoro ništa. Ali i taj sam problem svladala i vrlo brzo i sama počeka govoriti ‘zagorski’, čak mi kasnije nisu vjerovali da sam rođena u Bačkoj«, ispričala je svojevremeno s. Leopoldina.
Sestre su se u Pregradi brinule o cijelom župnom gospodarstvu, radile na njivi, u vrtu, u štali, a da im bude lakše s. Leopoldina je položila vozački ispit te je vozila i traktor. Bila je prva žena u Pregradi koja je položila vozački i vozila traktor i auto.
»Muški su bili na mene pomalo ljuti jer su onda i njihove žene htjele ići polagati šoferski, jer kad može časna, zašto ne bi i one?«, rekla je u intervjuu s. Leopoldina.
Punih 40 godina služila je ona Bogu i ljudima u Pregradi, a potom se razboljela i bila je premještena u Suboticu u samostan sestara dominikanki, koje pripadaju župi sv. Jurja.
Na kraju su druge sestre morale služiti nju, budući da su joj liječnici morali odrezati prste, pa kasnije i nogu, no ona je i tada zahvaljivala.
»Još uvijek imam razloga za zahvaljivanje Bogu jer imam obje ruke, oba oka, imam zdrave uši. Mogu još govoriti. S druge strane, znam da sada sestrama nije lako sa mnom, osobito s. Nadi Ivanković koja se o meni brine«, tako je govorila s. Leopoldina.
O suživotu s drugim sestrama rekla je da smo svi mi već kod postanka svijeta pozvani živjeti u zajedništvu s drugima.
»A mir se postiže ako to mi sami želimo. On nužno uključuje odricanje vlastitih prohtjeva i želja. Čim dajem prostor drugoj osobi koja sa mnom živi da slobodno misli i govori, ja stvaram mir.«
S. Leopoldina Temunović preminula je 21. kolovoza 2018. godine u 94. godini života i 64. godini redovništva. Pokopana je u grobnicu sestara dominikanki na Senćanskom groblju, a u znak sjećanja na nju i njen život njena obitelj se okupila u ponedjeljak, 5. svibnja, na groblju te bila na svetoj misi koja je prikazana prigodom njene 100. obljetnice rođenja u samostanskoj kapelici.
Ž. V.
